U prigodnoj homiliji Patafta je između ostalog kazao kako je povijest čovječanstva obilježena zastranjenjima, krivovjerjima i kojekakvim stvarima koje su na sablazan i vjernicima i suvremenicima. Što Bog tada radi? Dariva svece koji obnavljaju narod primjerom evanđeoskog života. Jedan od njih jest i sveti Josip koji i u ovo naše vrijeme daje jasnu poruku.

Istaknuo je kako nije dovoljno da budemo samo deklarativno veliki Hrvati katolici, već je potrebno živjeti onu vjeru koja nas je stoljećima držala i okupljala na mjestima gdje se Bogu molilo, gdje je Hrvatski sabor stavio ovu zemlju pod zaštitu svetog Josipa, a sav narod pjevao njegovoj supruzi, ženi djevi i kraljici Hrvata, kojoj je sveti Josip čuvao djevičanstvo. Sveti Josip je i odgajao dijete Isusa koje mu je Bog povjerio. “Sve nam to pokazuje kako treba vrednovati obitelj, ulogu majke, ali i ulogu oca. Koliko je to danas degradirano u ime emancipacije žene, a uništeno je njezino majčinstvo”, naglasio je.

Objasnio je kako ženi pripadaju jednaka prava i dostojanstvo kao i muškarcu, ali ne možemo ne primijetiti perfidno uništavanje majčinstva, odnosno očinstva u muškarca. Zato imamo pustoš, a nestaju obitelji.

Foto: Župa Blažene Djevice Marije Snježne

S druge strane najčešće vjerničke obitelji su te koje su otvorene životu i odgoju. Nadalje, primjer obitelji svetog Josipa nam pokazuje da se vjera živi u odnosu prema Božjem zakonu i Bogu jer Isus ništa nije dokinuo već usavršio. Čovjek koji živi pravedno u odnosu s Bogom sudi i živi u ovom vremenu u kojem treba reći ‘ne’ zlu koje je premrežilo sve naše institucije. “To nije samo korupcija, nego nešto što joj prethodi. To je ogovaranje i kleveta – terorizam riječi koje uništavaju bit čovjeka i sliku Božju u njemu i darove Duha Svetoga”, istaknuo je Patafta.

Sveti nam Josip pokazuje kako se na pravi način vrednuje materijalno i materija. Nije jednostavno danas odbaciti popularnost u društvu, u svojoj sredini, instituciji, na radnom mjestu, no to je put koji nas vodi da u potpunosti budemo Božji.

“Bit ćete Božji, živjet ćete ono što je Josip primio od svojih otaca, ono što Mojsije govori, živjet ćete upravo ono u čemu je Josip odgajao Isusa jer Isus je trebao obitelj da ga odgoji da se prenesu vrijednosti na njega. Živjet ćete u onome što su ti ljudi prenijeli na generacije i generacije kršćana. Naposljetku vaše očeve, djedove, bake i majke. To ćete živjeti. Tu je budućnost ove zemlje i ovih ljudi. Zato idite k Josipu neka vam pokaže put kako se živi po Božjem, što znači biti vjeran, što znači biti pravedan, a da mjera pravde nisam ja, nego je mjera pravde Bog”, poručio je u svojoj homiliji dr. Patafta.

Od New age-a do katoličke vjere

Pri kraju misnog slavlja put i vjeru do Boga posvjedočio je Leo Mesarić, koji za sebe kaže da je sluga Božji, suprug, otac dvije djevojčice, bivši profesionalni nogometaš, magistar pedagogije i informatologije, te trener sa Uefa licencom. Tom je prigodom posvjedočio:

“Odnos s Bogom bio mi je površan kroz djetinjstvo. Nakon prve svete pričesti odlazak u Crkvu bio je sve slabiji s opravdanjem da imam treninge i utakmice. To je bio i razlog zašto nisam primio sakrament svete potvrde kada i moji vršnjaci. Nakon srednje škole upisao sam Filozofski fakultet u Zagrebu i završio ga 2007. godine. Nakon toga sam upisao postdiplomski doktorski studij pedagogije koji sam napustio nakon 3 semestra što zbog nogometnih obveza, što zbog gubljenja smisla završetka istog. Kroz vrijeme studiranja te intenzivnog čitanja i proučavanja razne literature, lutao sam džunglom New age-a tražeći odgovore, istinu, smisao – zapravo sebe.

Kroz vrijeme studiranja te intenzivnog čitanja i proučavanja razne literature, lutao sam džunglom New age-a tražeći odgovore, istinu, smisao – zapravo sebe.

Za vrijeme profesionalne karijere igrao sam za: NK Zagreb, NK Karlovac (zanimljivost je da sam za Karlovac zabio 3 gola GNK Dinamu na jednoj prijateljskoj utakmici, što je odjeknulo), NK Lokomotiva, GNK Dinamo, FC Foolad (Iran), NK Rudeš.

Od prvog dana pokazivao sam veliku ljubav i strast za nogometom. Sad mogu reći da mi je u ozbiljnijim fazama igranja nogomet bio idol koji je određivao moju umišljenu veličinu, moju egzistenciju, raspoloženje…

Obraćenje se događa u 31. godini života. Zapravo nikad nisam otpisivao Katoličku crkvu u potpunosti. Jednom sam tako otišao s prijateljem na duhovnu obnovu kod fra Zvjezdana Linića u Dom sportova. Smatrao sam da će to biti još jedan kamenčić u mojem ‘New age’ životu u kojem sam završio više tečajeva za bavljenja bioenergijom poput Prana healing, BAR-s i tako dalje. Sudjelovao sam na mnogim seansama i seminarima sličnog sadržaja, a koji nisu rješavali moje problem niti liječili moje rane, ali su hrabrili moju umišljenost u kojoj je moja perspektiva samog sebe pa i svijeta oko mene bila podređena mom oholom i egoističnom shvaćanju. Zapravo sam sve podređivao samome sebi.

Zapravo sam sve podređivao samome sebi.

A onda je Gospodin Isus urušavao tu sliku savršenog gospodina zbog čega sam često ulazio u frustraciju i depresiju, jer nisam mogao zamisliti drugačiju sliku o sebi nego tu savršenu (umišljenu). Nisam igrao savršeno, nisam ostvario sve što i kako sam htio. Imao sam abnormalne, nerealne kriterije i htio se svidjeti svakome i svima.

Podsvjesno sam znao da je ljubav (Ljubav) neko rješenje koje mi fali, no samo u fragmentima sam ju nalazio oko sebe u New age-u dok jednog dana nisam dobio priliku da odem na misu gdje sam čuo meni važne odgovore.

Upravo u tom vremenu upoznao sam u NK Lokomotivi Antu Budimira koji mi je jednom prilikom posvjedočio da on sa svojom djevojkom, sadašnjom suprugom, živi u čistoći. To mi je bilo toliko čudno, zapravo neshvatljivo, ali me neprestano provociralo da o takvom životu razmišljam, što je na neki način utjecalo na to da dublje proučavam kršćanstvo. Taj Ante će kasnije postati moj krizmani kum.

Pa što ja tražim okolo?! Sve odgovore mogu naći u Crkvi koja mi je tu, blizu i prostorno i povijesno.

Otišao sam tada u crkvu Svetog Križa u Sigetu gdje sam čuo propovijed fra Roberta Perišića, koja me se duboko dojmila i na temelju koje sam zaključio: ‘Pa što ja tražim okolo?! Sve odgovore mogu naći u Crkvi koja mi je tu, blizu i prostorno i povijesno.’ Tako je krenuo moj put povratka Crkvi, odnosno kroz Crkvu Bogu. Slijedila je životna ispovijed, redovito čitanje Božje Riječi, odnosno Svetog Pisma, zatim seminari profesora Ivančića, duhovne obnove i micanje svega što ima veze sa New age-om.

Nakon povratka iz Irana, upoznao sam današnju suprugu. To naše upoznavanje tako je očito protkano prisutnošću Gospodina Boga što zavrjeđuje zasebnu priču. Nakon upoznavanja i odluke da živimo u sakramentu ženidbe više nisam znao što mi je činiti – nastaviti profesionalno igrati nogomet ili ne. Upravo sam se na tu nakanu tada intenzivno molio Blaženoj Djevici Mariji i svetom Josipu da mi nekako pokažu smjer u karijeri odnosno poslu – što trebam napravit, kuda krenuti. Supruga je tada radila u Budimpešti. Na jednoj misi u crkvi Marije Pomoćnice, dobio sam svojevrsnu duhovnu informaciju: “Ostani i svjedoči”.

Ostani i svjedoči.

Uspio sam se sa suprugom dogovoriti da ostanem u Zagrebu i da se bavim nogometom. Otišao sam u 2. ligu u NK Rudeš. Nije mi bila bitna ni plaća ni ništa vezano za slavu. Ubrzo nakon toga pokrenuo sam duhovne susrete sportaša iz kojih je nastala zajednica Cathletico koja je aktivna i danas.

Zajednica Cathletico osnovana je 2016. godine i temelji se na četiri stupa: molitva, kreposti, zajedništvo i apostolat. Unutar zajednice organiziramo seminare, predavanja, duhovne obnove i misna slavlja za sportaše, hodočašća, humanitarne akcije i druženja. Okupljamo mnoge sportaše što kroz susrete, što preko društvenih mreža, a većinom su to profesionalci, ali ima i amatera. Do nedavno duhovnik nam je bio don Mihovil Kurkut, ali zbog njegovog premještaja u Rijeku, molimo dobroga Boga da nam providi novog duhovnika. Na Facebooku, odnosno Instagramu Cathletico play&pray objavljujemo mnoga mini svjedočanstva sportaša”, zaključio je svoje svjedočanstvo Leo Mesarić.