Budi dio naše mreže

Kako nadvladati psihološke posljedice karantene?

Karantena, kao ultimativni oblik zabrane kretanja, može dovesti do psihičkih poremećaja čak i kod sasvim zdravih ljudi, a eventualne posljedice su tek pred nama. Iskustvo potresa na području Zagreba i okolice, gubitak radnih mjesta ili strah od njihovih gubitaka, nervoza i napetost u obitelji te posttraumatski poremećaji kod djece, koje stručnjaci predviđaju za jesen, neke su od tema o kojima se razgovaralo u emisiji Argumenti Hrvatskoga katoličkog radija, u kojoj su 26. svibnja sudjelovali: mr. sc. Roberta Brusić Pavičić i doc. dr. sc. Josip Bošnjaković. Emisiju je uredila i vodila Diana Tikvić.

/ Svjetlana Đuran

Kao predsjednik Hrvatskog društva bračnih i obiteljskih savjetovatelja dr. Bošnjaković se osvrnuo na aktivnosti Društva koje postoji godinu dana, a čije je osnivanje bilo svojevrsni prst Providnosti posebno u vremenu iza nas, ali i u onome koje nas čeka. Prošli tjedan puštena je u javnost i mrežna stranica Društva. „Ideja je bila pokrenuti jednu web stranicu, a i situacija s koronavirusom bila je okidač da se ponudi nešto na internetu. Igrom okolnosti pogodilo se da smo mogli tada pustiti u javnost stranicu, i da je domena savjetovalište.hr bila slobodna. Stranica je na početku, ima mnogo mogućnosti, i nadam se da ćemo moći našim čitateljima ponuditi korisne informacije za zdravlje”, rekao je dr. Bošnjaković.

dr. sc. Josip Bošnjaković

U osvrtu na posljedice karantene dr. Bošnjaković je rekao kako nije lako živjeti u zatvorenom prostoru neko duže vrijeme, te je bitno potražiti pomoć neposredno. No, postoji i mogućnost samopomoći. „Potrebno je osmisliti situaciju u zatvorenosti. Zajedno postajemo svjesni da ova situacija daje naglasak na manje sisteme: obitelj, zajednicu i prijatelje, o kojima ovisi naše duševno zdravlje. Dobro je odmah reagirati, nalaziti zdrave stilove života, jer djeca uče od roditelja. Jako je dobro postaviti granicu kako za sebe, tako i za djecu. Zaista se pitam kako je obiteljima koje žive u malim stanovima? Kako je živjeti na 12. i 14. katu zgrade? Mislim da su oni koji žive u kućama povlašteniji. Neki su gradili resurse prije i sada crpe iz tih resursa. Smatram da krizu treba gledati kao mogućnost rasta”.

Govoreći, pak, o pasivnoj agresiji koja se ne vidi u direktnoj agresivnosti prema drugome dr. Bošnjaković je rekao da mnoštvo bolesti, psihičkih i fizičkih oboljenja, počinju u ljudskoj nutrini. „Puno je zdravije izreći nešto što nas muči, nego to nositi u sebi. Većina naših oboljenja imaju svoj korijen na duhovnoj razini. Kako to prepoznati? Time što ću postati svjestan toga, jer svatko prepoznaje kada se počinje osjećati loše. Drugi korak je izreći ono što mi smeta. Pritom nije dobro prozivati druge za neko svoje stanje, a ovakve stresne situacije su okidač za to. Kada dođe do svađe nije lako, ali treba razgovarati. Baš u mogućnosti razgovora je ova situacija bila dobra zbog osobnog rasta. Pritom imamo i savjetovališta, svećenike, jedni druge za razgovor. Riječ je tako snažna da oslobađa, pa možemo početi od riječi”.

Dr. Bošnjaković je, uz ostalo, istaknuo kako je situacija korone i potresa bila dobra i za otvaranje institucija. „Ovo je vrijeme povezivanja i Crkve i institucija. I institucije i znanost trebaju biti na dobro čovjeka. Kada suosjećamo i pomažemo onima koji pate onda pomažemo sami sebi biti bolja osoba. To je kao neki bumerang, mogu baciti dobro prema drugome koje će se onda meni vratiti. Nadam se da ćemo biti institucije koje će otvarati pomoć ljudima kako bi pomagali onima koji pate i sebe mijenjali na dobro”.

Brusić Pavičić se na korona krizu i potres osvrnula na temelju iskustva rada kao savjetovatelj/obiteljski terapeut u CZSS Zagreb, podružnica Obiteljski centar. Primijetila je kako se dobar dio građana nosio s koronom, osnaživao se, koristio humor kao jedan ventil, i do potresa su se nosili s time, a onda više nisu mogli. „Bila sam jedno kraće vrijeme na raspolaganju građanima smještenim u Cvjetno naselje. Susretala sam se s iskustvom dijeljenja prvih strahova i emocija nakon materijalnog gubitka. Dobar dio se nadao da će se preseliti u gradske stanove i u tome su vidjeli svoju budućnost, ali sada se vidi da to nije jednostavno. Prva trauma od gubitka materijalnog nastavlja se ovim sekundarnim – vraćanjem u realitet. Ono što su komunicirali podsjetilo me onome što su komunicirali prognani nakon Domovinskoga rata – tjeskoba, zabrinutost, poremećaji spavanja i hranjenja. Trauma rata je bila veća i bolnija, ali bol i nesigurnost kao posljedice potresa vrlo su slični”.

mr. sc. Roberta Brusić Pavičić

Komentirajući procjene da će se posljedice kod djece vidjeti tek na jesen Brusić Pavičić je istaknula da je ona oko toga dosta optimistična. „Djeca imaju jedan moment elastičnosti, samoozdravljivanja. Djeca nisu istinski shvatila što znači izolacija, korona, potres, njima su puno važnije bile reakcije roditelja. Uz samoelasticitet jako je važno što roditelji rade. Mnoga djeca su ovaj period iskoristila kao nešto što će nositi kroz život, jer nikada nisu djeca imala uz sebe tako dugo mamu i tatu. Ako je ovo vrijeme zatišje za nešto što bi se moglo ponoviti, onda je to prigoda da se iskoristi i pripremi za nešto što dolazi”.

Brusiš Pavičić je istaknula kako nije imala iskustva porasta obiteljskog nasilja, te budući da je rad na psihološkom zdravlju stigmatiziran uputila poticaj da se jave svi koji osjećaju potrebu za pomoći. „Možda je ovo idealno vrijeme svakome tko bi razmišljao potražiti pomoć da to učini, jer su vanjski razlozi tako opravdani da se ništa neće propitivati. Rad na sebi je dugotrajan i naporan procesi, i nije ugodan. Rasti je bolno. Kada rastemo u emocionalnom i duhovnom smislu to je također bolno i proces nije ugodan. Ohrabrujem sve koji nastoje na tome putu. Ako ste osjetili kroz ovo vrijeme neku nelagodu ona ne treba biti indikacija za savjetovanje. Ali ako vas to ometa u svakodnevnom funkcioniranju, ako su pretjerano prisutne neugodne misle, ako previše mislite da je ovo posljedica zlih planova, onda je možda dobro potražiti pomoć. Nekada pomoć može biti razgovor s dobrim prijateljem. Dobar dio naše pomoći se ne sastoji u savjetovanju nego u slušanju”.

Oboje sugovornika su se složila da je ovo vrijeme kada se trebaju puniti resursi. Stoga je dr. Bošnjaković za kraj preporučio da se pročita priča o mišu Fredericku, američkog autora Lea Lionnia. Priča bi sažeto glasila ovako:

„Poljski miš Frederick živi sa svojom obitelji u starom kamenom zidu na napuštenoj farmi. Svi skupljaju zalihu za nadolazeću zimu, samo Frederick, bar se tako čini, sjedi ne radeći ništa, već uživa u suncu, travnjaku i sanjari. Na pitanja svoje obitelji, zašto ne pripomaže, on odgovara, da on skuplja za duge, hladne i sive zimske dane zrake sunca, boje i riječi. Kada dođe zima, poljski miševi žive od svojih skupljenih zaliha. Ali zima je duga, a zalihe se pomalo prazne. Sada Fredericka bojažljivi i tužni upitaju za njegove zalihe – a on podijeli sa svojom porodicom skupljene zrake sunca, kako bi ih grijao – boje, kako bi se zima činila manje siva – i riječi u obliku pjesme kojom bi obradovao njihova srca. Tako su mogli Frederick i njegova obitelj preživjeti dugu i hladnu zimu, ne zato što su bili puna i sita trbuha, već zato što su imali ispunjenja i mirna srca.“

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja