Vlč. Šardi je naglasio da ne postoji neki cjeloviti dokument na razini opće ili mjesne Crkve koji bi davao konkretnije smjernice za rad s osobama s invaliditetom. Dodao je, međutim, da je u gotovo svim dokumentima Katoličke Crkve u kojima je govor o ljudskoj osobi, neizostavan govor i o osobama s invaliditetom. Naime, u mnogim se dokumentima u pojmovima poput ‘bolesni, slabi, potrebni, nemoćni ili pritisnuti patnjom i nevoljom’, može prepoznati govor koji se odnosi i na osobe s invaliditetom.

S razine opće Crkve izdvojio je više dokumenata II. Vatikanskog sabora, posebno Konstituciju Gaudium et spes koja u 29. poglavlju ističe. “Dakako, svi ljudi nisu jednaki s obzirom na različitu fizičku sposobnost, ni s obzirom na razliku umnih i ćudorednih moći. No, svaki oblik bilo društvene bilo kulturalne diskriminacije u temeljnim pravima osobe zbog spola, rase, boje kože, društvenog položaja, jezika ili religije mora se prevladati i ukloniti jer se protivi Božjem naumu. Premda među ljudima postoje opravdane različitosti, jednako dostojanstvo osoba zahtijeva da se dođe do čovječnijih i pravičnih uvjeta za život.”

“Kroz osobe s invaliditetom obilje duhovnih plodova biva obasipano na čovječanstvo, a na nama ih je prepoznati i pomoći osobama s invaliditetom prikazivati svoje životne teškoće na tu nakanu.”

Vlč. Šardi naglasio je također da osobe s invaliditetom imaju jednaka prava primati duhovne stvarnosti poput svakog drugog vjernika te da su i oni aktivni i djelatni graditelji Tijela Kristova.

Hrvatski biskupi pozivaju na inkluziju

Spominjući pak “Smjernice hrvatskih biskupa o pastoralnoj skrbi osoba s invaliditetom”, koje je HBK objavila još 1996. godine, vlč. Šardi ističe da biskupi preporučuju važnost prilagođavanja prostora župnih crkava, pastoralnih prostora i značajnih ustanova invalidskim kolicima te pristupačnost svetištu i ambonu i da se razmišlja o redovitoj, a ne tek povremenoj pastoralnoj skrbi osoba s teškoćama u razvoju.

Biskupi naglašavaju i da djecu i mlade s teškoćama u razvoju treba što više uvoditi u zajednički život i redovite životne odgovornosti, a ne preporučuju posebne mise, molitve ili vjeronauk za njih. Dokument završava riječima: “Veličina velikih pokazuje se upravo u njihovu odnosu prema potrebama malenih.”

Godine 2000. Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije izdao je dokument “Župna kateheza u obnovi župne zajednice. Plan i program”, u kojemu je predložen plan i program rada Zajednice za osobe s posebnim potrebama nazvane Samaritanac. Kako stoji u dokumentu, “cilj te zajednice je okupiti osobe svih životnih dobi s nekim oblikom oštećenja, a koje nisu u mogućnosti uključivati se u redovne pastoralne aktivnosti na župama. Uz osobe s teškoćama, uključuju se i kršćani koji su posebno osjetljivi za takve zadaće Crkve.”

Predavač je zaključio kako je pastoralna briga i skrb za osobe s invaliditetom prisutna kroz čitavu povijest Crkve, a poticaj da se gradi organizirani pastoral, katehetski navještaj i redovita skrb te integracija u crkvenu zajednicu može se iščitati u svakom od navedenih dokumenata. “Svakako bi bilo dobro raditi na organiziranju i koordinaciji ovog posebnog oblika pastorala koji bi one, koji su nerijetko na marginama društva, vratio tamo gdje im je mjesto – u središte Crkve”, zaključio je vlč. Šardi.