“Došavši u izbrazdan Vukovar, očekivah sresti slomljene i ogorčene duše, kojima je rat uzeo očeve, djedove, braću, prijatelje, susjede, domove, sjećanja (…) i suprotno očekivanju gledah u oči čiste i iskrene ljubavi”, piše Ana Smolković, 26-ogodišnja djevojka, u svome promišljanju o ljubavi koju su, kao i Jean-Michel Nicolier, iskazali mnogi, boreći se za našu Hrvatsku. Njezin tekst u cijelosti prenosimo s mrežne stranice Hrvatske katoličke misije Berlin.

“Jer tko će ostati, ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?” (Siniša Glavašević: Priča o gradu 1991.)

Evolucijski smo stvoreni samo da preživimo i da proširimo svoje gene… tako neki kažu, to neki vjeruju. Ako me netko napada i ja sam jak, onda se borim, a ako sam brz onda bježim, što brže i što dalje mogu. Možda ću se potruditi obraniti svoju obitelj, možda i prijatelje, iz evolucijskih razloga… to tako kažu.

Neurološki mi strah pomaže izvući se iz opasnosti. U opasnosti me je strah za život i stoga ne činim stvari koje me vuku u još veću opasnost, zaboravim na pristojnost, moral i sve ono “suvišno” što sam naučio za vrijeme kada je sve to bilo tako lako… tako to kažu. Neprijatelja ću mrziti, jer mi uzima sve ono za što sam živio… to misle.

Gdje je nedavno vladala tuga, dočekala me je iskrena radost!

Kako će mi objasniti odluku jednog 25-ogodišnjeg Jean-Michel Nicoliera, koji je napustio svoju obitelj, svoj dom, svoj život, da bi kao francuski dragovoljac došao u Domovinski rat “jer je mislio da im treba pomoći” i koji je do kraja ostao u Vukovaru, gdje je i pao, bez obzira na mogućnost povratka u Francusku, jer je “to bio njegov izbor, i u dobru i u zlu”. On se nije odrekao sebe i svojih vrlina, ni kada je strah bio najveći. Zašto?

Pred očima mi je slika vojnika koji svoj život dovodi u opasnost da bi tijelo drugog vojnika odnio s mjesta pogibelji, kako bi ga mogao dostojanstveno pokopati, nakon čega i on pogine. Kako li je s time spasio sebe ili prijatelja?

Od kuda je Siniša Glavašević crpio snagu za vrijeme rata skrivajući se u podrumu propovijedajući o LJUBAVI? I onda kada je mogao pobjeći ostao je da bi ljudima dao NADU. “Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je i to.” (Siniša Glavašević: Priča o gradu 1991.)

Čovjek nije suma logičnih odluka – već stvorenje Božje!

(…) Došavši u izbrazdan Vukovar, očekivah sresti slomljene i ogorčene duše, kojima je rat uzeo očeve, djedove, braću, prijatelje, susjede, domove, sjećanja (…) i suprotno očekivanju gledah u oči čiste i iskrene ljubavi.

Gdje je nedavno vladala tuga, dočekala me je iskrena radost. Iskrena radost koja mi je prosvijetlila dušu, shvaćajući da ono što neki kažu nije istina. Svijet nije slučajan pojam prirode i čovjek nije suma logičnih odluka – već stvorenje Božje. Stvorenje jednog Boga koji je pored istine, svijetlost i ljubav. “Gdje je svijetlo, tu je i tama” – i Bog nam je dao slobodu birati da bi mogli biti u stanju pronaći ljubav.

Znači zašto to sve? Zato jer će naše srce jednom prestati kucati, ali ljubav koju smo širili je vječna. A kako bih mogla shvatiti riječi duhovnika koji me poučava da se s mržnjom samo gubi i da je ljubav put istine i slobode, ako mi drugi lažu da ne postoji tama koja nas može zavoditi, ako nas ne upozore na prošlost?

Postala sam svjedok ljubavi, za koju sam vidjela da je vječna!

Kako bih ja razumjela da čovjek može proći kroz najveću bol, a ipak s dostojanstvom i ljubavlju uzdići se, ako mi prešute povijest? Oni, to smo mi, ako šutimo isto kao i da lažemo, a naši neprijatelji, to nisu Srbi – to su tužne duše koje su zaboravile ljubiti – koje su vidjele blago i ljubavi okrenuli leđa.

A ja, ja sam samo imala sreću što sam rođena u svijetu mira i slobode, što su me Anica, Suzana, Draška i fra Edi uzeli za ruku te su mi oči otvorili za jedan svijet koji mi je skoro pa prešao u zaborav: predali nadu upoznavanjem uzora povjesničara Ante Nazora koji se bori za istinu, podsjetili na odgovornosti svakoga pojedinca, što sam doživjela veselje za koje sam skoro pa već zaboravila da postoji, što sam osjetila zajedništvo za koje sam doznala da živi, što sam čula glazbu koja me je dirnula ravno u srce, što sam postala svjedok snage vjere, a pogotovo ljubavi, za koju sam vidjela da je vječna.

Ana Smolković