Kako je mons. Sente rekao za HKR, gospođu Josipu Šponar Muth, glavnu projektanticu Nacionalnog svetišta sv. Josipa, imao je čast i osobno susresti u njenom domu u Njemačkoj. “O njoj sam jako puno čuo i čitao, pa i osluškivao ljude koji su s njom nekada surađivali.

Iz osobnog susreta, ali i kasnijih redovitih razgovora telefonom, mogu reći da se radi o istinskoj vjernici, osobi koja je nosila ime sv. Josipa, ali i bila “zaljubljena” u njega.

“Kada smo nastavili uređivati Svetište, poglavito kroz mozaike i vitraje, ona mi je napisala i pismo u kojem je rekla da je i ona to tako zamišljala. Naravno, kao prava arhitektica ukazivala je na neke svoje smjernice, ali svaki put bi dodala da je ona crkvu projektirala, a da je sada “naša” te da je uredimo po nadahnuću Duha Svetoga”, dodao je Sente.

Kad bih joj se požalio da me brinu materijalna sredstva, govorila bi mi da će nas sv. Josip uvijek ohrabriti i iznenaditi. A tako je i bilo.

Zato Bogu zahvaljujemo na daru predivne žene i arhitektice koja je projektirala ne samo nacionalno svetište, nego i našu dvoranu. Bog neka joj primi dušu. U dogovoru s njenom obitelji, u Nacionalnom svetištu organizirat ćemo posebnu misu zahvalnicu i susret s članovima njene šire obitelji te nastojati očuvati uspomenu na tu veliku arhitekticu”, zaključio je mons. Sente.

Izabrano rješenje od 17 pristiglih radova

Iz spomenutoga opširnijeg razgovora mons. Sentea s gospođom Šponar Muth izdvajamo:

Glasnik sv. Josipa – GSJ: Molimo Vas da nam kažete nekoliko osnovnih podataka o sebi.

Rođena sam u Donjem Miholjcu 7. siječnja 1937. godine. Nakon dvije godine doselila sam s obitelji u Zagreb gdje sam i završila školu, prve dvije godine kod sestara milosrdnica u Frankopanskoj, a nakon rata u Gornjogradskoj gimnaziji, gdje sam maturirala. Nakon srednje škole upisala sam Građevinsko-arhitektonski fakultet u Zagrebu na kojem sam diplomirala s 23 godine. U Njemačku sam došla 1966. na poziv bratove obitelji.

GSJ: Te godine, kada ste došli na novo radno mjesto u Njemačkoj, dobivena je i dozvola za gradnju crkve sv. Josipa u Karlovcu.

Moj brat, kod kojeg sam stanovala, pronašao je u Glasu Koncila natječaj za izradu nacrta za crkvu sv. Josipa u Karlovcu. Znajući za moju želju, ohrabrio me da se prihvatim tog posla. Iako su brat i šogorica živjeli u dvosobnom stanu, s dvoje male djece, svejedno su mi omogućili izradu nacrta na njihovom stolu u dnevnoj sobi.

GSJ: Jeste li se bojali hoće li se planirano moći izvesti? Ne mislimo na samu gradnju, nego na potrebne dozvole.

Ne, to nisam uopće mislila! Oni koji su raspisali natječaj jako su se dobro raspitali i to je išlo. Interesantno, u Karlovcu su i ljudi bili za izgradnju crkve. Svi su bili oduševljeni, a čak je bilo i “drugova” koji bi znali do župnog ureda doći navečer, da ih nitko ne vidi, i nešto uplatiti.

GSJ: Koliko je bilo prijedloga za objavljeni natječaj, osim Vašeg?

Ukupno sedamnaest! Među njima je bio i prijedlog mog profesora Drage Galića, kod kojeg sam diplomirala. Kad su dobili moj projekt, netko je rekao: “Vidi se da autor odabranog projekta ide u crkvu”, jer su drugi prijedlozi bili nekako kao šatori. A netko je moj prijedlog komentirao riječima “To mora da je neki ‘stari zec’ radio. A ja sam tada imala 30 godina!

GSJ: Tko Vas je nazvao i rekao da je Vaš prijedlog pobijedio? Kada je počela gradnja?

Nazvao me preč. Marijan Radanović. U Karlovac nisam dolazila prije, ali sam kasnije u Hrvatsku dolazila svake godine, osobito kada je počela gradnja. Imali smo jako dobrog voditelja gradnje, gospodina Vedrinu. Uz njega je, u izgradnji crkve svetog Josipa na Dubovcu na različite načine sudjelovala cijela njegova obitelj. Nažalost, preminuo je prije nego je sve dovršeno.

GSJ: Jeste li zadovoljni kako je crkva uspjela i jesu li ostvarene sve Vaše zamisli?

To je za mene bilo nešto najljepše što sam mogla doživjeti. U ono doba sam još bila sama, nisam imala supruga i od tog vremena Dubovac je bila obavezna postaja prilikom svakog dolaska u Hrvatsku. Izgrađeno je dobro, bolje nego što sam mislila da se može. Jedino što mi se nije dopalo je ulaz, ali to je moja pogreška. Poznato mi je, međutim, da ste vrata nedavno “obukli” u bakar i sada je puno bolje!

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu Svetišta, a sve pozivamo na molitvu za pokoj plemenite duše gospođe Josipe, čijoj obitelji izražavamo iskrenu sućut!