Također, analizirao je današnje medije iz perspektive starije generacije.

Početkom 70-ih  kad ste krenuli uređivati Veritas koje su bile glavne teme?

Za glavnog i odgovornog urednika „Veritasa“ imenovala me moja Provincijska uprava u prosincu 1972., a službu sam završio u listopadu 1998., kada sam prešao u Vatikan, u službu redovitoga vatikanskog penitencijara. Dakle, 25 punih godina. Kako se Crkva u svijetu, a i među Hrvatima nalazila u razdoblju promjena, vrenja i previranja, izazvanih Drugim vatikanskim saborom, posve je očekivano da su koncilske teme, a s njima i povezane dileme i polemike, zauzimale podosta prostora i na stranicama mjesečnika koji sam tada preuzeo.

U odnosu na ostale dijelove Crkve, posebno one na Zapadu, to je bio tek „mačji kašalj“ ako usporedimo s onime što se događalo, recimo, u Nizozemskoj, Belgiji, pa i Njemačkoj. Kod nas su se prepirke vodile uglavnom više-manje bezazleno o liturgijskim promjenama, sve naglašenijoj ulozi laika u Crkvi, sjemenišnom odgoju. Odjek tih sadržaja pronaći ćete i na stranicama „Veritasa“ toga razdoblja, koji je ponekad zauzimao tradicionalna stajališta, te je u dijelu crkvene javnosti, a s čime se ne slažem, smatran zagovornikom konzervativne struje, za razliku od „Kršćanske sadašnjosti“, pa i „Glasa Koncila“, koje su tada neki svrstavali na progresivniju stranu Crkve.

Posebno bih istaknuo još jednu tematsku značajku, danas vjerojatno zaboravljenu i nepoznatu stvarnost prisutnu na stranicama „Veritasa“, a to je izrazita otvorenost mladima. Godinama smo mi mlađi suradnici (pri tome mislim posebno na fra Nikolu Roščića i sebe) uređivali „Tribinu mladih vjernika“, na osam stranica unutar mjesečnika, što je davalo poticaja nekim crkvenim ljudima da bi „Veritas“ mogao prerasti u list za mlade.

Pri tom nećemo zaboraviti ni podatak da je „Veritas“ među prvima objavio pomalo kritički tekst „Deklaracije o mjestu laika u Crkvi“, kojim se tražilo šire područje rada i odgovornosti mladih kršćana. I još nešto želim reći. Na liniji Koncila, već u vrijeme prvog urednika, o. Ivona Ćuka, velika se pažnja davala ekumenskom otvaranju, a to je napose godinama do izražaja dolazilo u vrijeme mojeg urednikovanja, kad je ekumenska rubrika dobila i sačuvala stalno mjesto pod mudrim uredničkim vodstvom i perom profesora Jurja Kolarića, mojega vršnjaka, kolege i prijatelja.

Vidljivi trag toga ostavile su tri njegove zapažene knjige o kršćanima na drugi način, među kojima je ekumenski otvoreno u duhu dijaloga progovorio ne samo o zapadnim kršćanskim nekatoličkim zajednicama, nego i o istočnim crkvenim zajednicama, napose pravoslavnoj braći. No, unutar uredničkog vijeća prevladavalo je uvjerenje da „Veritas“ treba ostati otvoren svim naraštajima i strukturama čitatelja, čuvajući ipak antunovski karakter, koji je i utkan u same početke lista. To je tzv. „srednji put“ kojim smo se u „Veritasu“ ravnali te vrijedi i danas.

 Jeste li u 70-im godinama kad ste uređivali Veritas bili pod prisilom vlasti da nešto objavljujete ili ne?

Iz današnje perspektive posve razumljivo i jako znatiželjno pitanje. Valja najprije podsjetiti da se počeci „Veritasa“, koji je prvih godina izlazio pod nazivom „Glasnik sv. Antuna Padovanskoga“, podudaraju s početkom Drugoga vatikanskoga sabora i posljedičnim tzv. protokolom između tadašnjih jugoslavenskih vlasti i vatikanske diplomacije, a na liniji deklarirane „istočne politike“ Svete Stolice, koju je promicao tadašnji državni tajnik kardinal Agostino Casaroli. Makar je taj dokument duboko podijelio mišljenja naše katoličke javnosti, pa i hijerarhije, valja priznati da je ponešto popravio vrlo loše odnose tadašnjeg režima s crkvenim vlastima. Vjerski tisak se u tom dokumentu spominje, jamči mu se sloboda izlaženja, ali uz neke strogo omeđene kriterije, kao ono da ne prelazi granice vjersko-crkvenog izvještavanja i bavljenja temama koje strogo ne mirišu po tamjanu.

Dakle, izlazak iz sakristije još nije bio posve legaliziran, ali unutar sakristije stvoreno je ozračje nešto slobodnijega kretanja. Vjerski tisak, kojemu je zapravo korofej bio baš naš list, stidljivo i bojažljivo je probijao put u javnost. Postupno su to preuzimali neki drugi listovi, i ne zaboravimo da je baš tada počelo bujanje hrvatskoga, uskoro nasilno ugušenoga političkog proljeća. Poznata je činjenica da su se komentari i neke kolumne vjerskih listova, posebno „Glasa Koncila“, pratili i na sjednicama Centralnog komiteta u Zagrebu, a ponekad i u Beogradu. I naš „Veritas“, bar u nekoliko navrata nama poznatima, bio je predmet razgovora i savjetovanja (Marasovićeva satira „Tražeći crvenu nit“ na račun Jakova Blaževića, Stepinčeva tužitelja, čak i veliki intervju s kardinalom Kuharićem nešto kasnije).

Dakle, na Vaše pitanje je li naš list bio pod pritiskom državnih vlasti, mogu odgovoriti ovako: praksa preventivne cenzure nije postojala, u smislu da se tekstovi unaprijed dostavljaju nadležnim državnim cenzorima (nazovimo ih, u duhu tadašnje prakse, državnim „tužiocima“), ali je i naš list, kao i ostala vjerska glasila podlijegala praksi (čini mi se i zakonu) cenzure po izlasku iz tiska, pa je trebalo čekati određeni kraći vremenski razmak hoće li se oglasiti „tužioštvo“ i eventualno zatražiti zabranu i povlačenje osumnjičenog broja.

Naš „Veritas“ tako je doživio dvaput sudbinu blokade, jednom je naknadno stiglo dopuštenje, uz (čini mi se) kidanje jednog lista u mjesečniku, a drugi put, u prosincu 1965. čak je taj broj definitivno zabranjen i dosljedno tome uništen. A radilo se samo o prilično bezazlenom prenošenju pisanja moskovske „Pravde“ o vjerskom stanju u sovjetskim republikama.

No, „quod licet Jovi, non licet bovi“, što u duhu ove latinske poslovice znači da ono što smije Moskva, ne smije Beograd, ili Zagreb. Posljedica te zabrane, kojom je uništeno oko 40.000 primjeraka „Glasnika“ dugo se osjećala na financijskom planu, pa sam tako, na primjer, preuzimajući uređivanje lista potkraj 1972. godine još uvijek bio u debelom financijskom minusu. Pomagala je Provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, koja je i pokrenula list i bila financijski jamac izlaženja.

A kako nije bilo te spomenute „preventivne cenzure“, urednici svih katoličkih listova, koji su se nakon „Protokola“ počeli množiti kao gljive po kiši, posebnu su pažnju posvetili temama i sadržajima koji bi smjeli tek dodirivati granice tada dopuštenoga objavljivanja (npr. izvještavanje o kulturnim događajima ili razgovori s poznatim sportašima ili ljudima estrade (posebno su se „dežurni komentatori“ obrušili na znameniti intervju s Vicom Vukovom, kojega su posprdno počeli nazivati „velečasni Vice“) .

Zabrana, što se nas tiče, nije više bilo, ali je zato ponekad neki dežurni dušobrižnik tadašnje politike znao u državnim i javnim glasilima nemilo upozoravati na opasno, moguće subverzivno djelovanje probuđene Crkve, koja je tih godina svoju djelatnost iz sakristije javno prenosila na vjerski tisak. Ja osobno s „Veritasom“ nisam imao sudskih natezanja, ali sam zato zbog medijske suradnje u vrijeme Nacionalnoga euharistijskog kongresa, kao urednik zajedničkoga informativnog biltena NEK-a, zajedno sa Živkom Kustićem, pozvan na okružni sud i potom dobio nekoliko mjeseci „nagrade“ u Remetincu, što je u žalbi zamijenjeno novčanom kaznom. A to se dogodilo čak 1985. godine. Ali to izlazi iz ovih okvira razgovora u „Veritasu“ i zavrijedilo bi očitovanje u nekoj drugoj prigodi.

Fra Ljudevitu Maračiću dodijeljeno priznanje počasnog predsjednika Uredničkog vijeća Veritasa

Više od pola stoljeća imali ste priliku gledati razvoj medija. Smatrate li razvoj medija i dostupnost informacija široj javnosti pozitivnim napretkom medija? 

U pedesetak i nešto godina, točnije, u 56 punih ljeta kako izlazi naš list, dogodile su se epohalne promjene u medijskom svijetu. I to s tendencijom da se sve izvrne na glavu.

U vrijeme mojeg urednikovanja tisak je bio gotovo jedini običnim ljudima dostupan medij. O katoličkom radiju moglo se tek maštati, a o televiziji nije se ni nagađalo. Ono što pak danas postiže internetsko djelovanje, gledano iz perspektive druge polovice prošlog stoljeća, spada u stvarnu revoluciju koja sve izokreće i mijenja, a naše starije naraštaje stavlja pred nerješiv izbor.

Ja se stvarno jako teško u svemu tome snalazim. Postavljati pak pitanje je li ovaj progres predstavlja pozitivnu vrednotu zaslužuje isti odgovor kao i kad je Gutenberg pronašao tisak: bilo je silne koristi, ali i neopisive ugroze, koja je u Crkvi čak izazvala danas opće osuđenu pojavu „indeksa zabranjenih knjiga“. Mislim da shvaćate što mislim kada odgovaram na pitanje pozitivnog napretka današnjih medija: od silnih blagodati do (ne)moralne ovisnosti, počevši već od ranih godina života. Blagoslov i opasnost.

U jeku digitalnih medija s početkom 21. stoljeća, kako vidite mjesto i ulogu Veritasa u ovom stoljeću?

Rado podsjećam kako se nekoć naša komunikacija s javnošću mogla nazvati „papirnatom prisutnošću“, a da naše vrijeme postmoderne treba nazvati „gumbek-generacijom“. Treba samo biti stručnjak za ispravan i brz pritisak prstom i kliknuti na dugme (digitalni učinak), i eto magičnog odgovora. Mene kao predstavnika starijeg naraštaja, izraslog uz pisaću mašinu (ako smo je i kada imali sreću posjedovati ili bar rabiti), prilično drži daleko i ponešto nezainteresirano ovo digitalno uređivanje, ali nisam slijep ne vidjeti kolike koristi ova blagodat nudi medijskom djelovanju.

Nadam se da će korisnici uspjeti u svemu tome, i bez poticaja „indeksa zabranjenih linkova“, uspjeti uščuvati svoju osobnu kreativnost i neće postati roboti koji se služe samo pritiskom dugmeta. Klikneš – i evo ti odgovora, pa i kad se radi o vjersko-moralnim temama. Što se pak tiče „Veritasa“, koliko sa strane to pratim, jer se osobno teško u to uklapam, čini mi se da se novi urednici vješto i pametno koriste ovim tehnološkim blagoslovom, u želji i nadi da ipak ne pokleknu općoj opasnosti zaborava osobne kreativnost i savjesne odgovornosti, koje digitalni mediji znaju javno ili pritajeno nametati.

Kako vidite katoličke medije u Hrvatskoj?  

U usporedbi s javnim medijima vidim još uvijek neko kaskanje i zaostajanje, ali ne zaboravimo da tako zapravo mora i biti, jer crkveni mediji ne mogu niti smiju podilaziti onome čime se konkurencija obilato koristi u reklamiranju i podilaženju žuto-crnoj kronici, gdje se svijećom mogu pronaći lijepe i pozitivne vijesti i događanja. Teško je biti zanimljiv i privlačan i u tom danas uspijevaju vrlo rijetki medijski karizmatici vjerskog života i događanja.

Ono što me posebno raduje, kada promatram stanje današnje katoličke medijske stvarnosti u Hrvata jest, uz silan tehnološki napredak, proglašeno načelo povezivanja, čime se godinama bavi i naše Hrvatsko društvo katoličkih novinara, a u posljednje vrijeme, čini mi se, uspjelo iskustvo stvaranja katoličke medijske mreže, u kojoj se uzajamno upotpunjuju „papirnati“ mediji s onima „digitalne tehnologije“. Kada u tu mrežu uđe i naša katolička televizija, mislim da će pozitivna slika katoličkim medija u Hrvata dobiti još svjetlije i jasnije obrise.

Pri tome bih ipak podsjetio na vrlo mudru latinsku poslovicu, izrečenu u rimskom senatu od strane jednoga umnoga senatora: „Verba volant, scripta manent“. Znam da se poslovica može svakojako tumačiti, ali meni je najbliža ona interpretacija da napisano ostaje, a izgovoreno hlapi ili viđeno zaboravlja. Zato čvrsto vjerujem u moć pisane riječi.

Fra Ljudevit Maračić rođen je 1938. u Premanturi kod Pule. Za svećenika je zaređen u prosincu 1962. Pripada Redu franjevaca konventualaca. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu diplomirao je 1963., a na Filozofskom fakultetu 1969. završio je hrvatski jezik i književnost. Od 1972. do 1998. uređivao je mjesečnik Veritas – glasnik sv. Antuna Padovanskog. Od 1998. do 2002. bio je ispovjednik u Bazilici sv. Petra u Vatikanu, penitenziere Vaticano.