Budi dio naše mreže

FOTOREPORTAŽA Zadarske benediktinke sa svog poljoprivrednog imanja poručile: "Sve što se učini s ljubavlju je plodonosno"

Upoznajte Benediktove kćeri, zadarske benediktinke sv. Marije kao poljoprivrednice i prerađivačice hrane! Iz zatvorenosti samostana odlazimo u otvorenost njihovih polja, prostranost voćnjaka i vinograda. Vidjet ćemo kako koludrice svoja crna redovnička odijela zamjenjuju redovničko-radnim plavim tunikama, boje Neba čije znakove znalački čitaju, s čijim blagoslovima umješno surađuju, uspješno obrađuju i kopaju, beru i prebiru, nose košare i prerađuju. I pritom u svemu iščitavaju stvaralački božanski Duh i katehezu života.

/ Ines Grbić

Benediktinke smo naviknuli vidjeti u stavu molitve, u liturgiji, koru, razmatranju. Poznajemo ih kao monahinje koje žive zatvorene u samostanu. Mi vam, dragi čitatelji HKM-a, ekskluzivno otkrivamo jedno drugo lice, odnosno naličje zlatne hrvatske monaške medalje, u djelovanju benediktinki sv. Marije iz Zadra. Ljudi ne poznaju ovu dimenziju iz njihovog života, s kojom vas mi riječju i slikom upoznajemo.

Zadarske koludrice svjedoče nam, dosad još u javnosti nepoznato i nepredstavljeno, ruho i ruke drugačije od uobičajenih prizora kako ih inače vidimo u zidinama njihovog samostana. Marljivi poljodjelski rad zadarskih benediktinki zorno pokazuje što je sv. Benedikt mislio i radio kada je prije 15 stoljeća svijet zaorao i obradio, blagoslovio i kultivirao svojim geslom koje je postalo baština čovječanstva, znak zdrave ravnoteže života: Moli i radi da se u svemu slavi Bog.

Upoznajte Benediktove kćeri, zadarske benediktinke sv. Marije kao poljoprivrednice i prerađivačice hrane! Iz zatvorenosti samostana odlazimo u otvorenost njihovih polja, prostranost voćnjaka i vinograda. Vidjet ćemo kako koludrice svoja crna redovnička odijela zamjenjuju redovničko-radnim plavim tunikama, boje Neba čije znakove znalački čitaju, s čijim blagoslovima umješno surađuju, uspješno obrađuju i kopaju, beru i prebiru, nose košare i prerađuju. I pritom u svemu iščitavaju stvaralački božanski Duh i katehezu života.

Foto: Ines Grbić

Poljoprivredno gospodarstvo zadarskog benediktinskog samostana sv. Marije u mjestu Smilčić, udaljenom 30 kilometara istočno od Zadra u zaleđu, zadarske koludrice počele su podizati 2009. Tada ih je tu zateklo samo staro ruševno zdanje, jedan maslinik i mali dio vinograda. A sada… Nekoć pustinja, postala je radom oplođena dolina.

Sedam hektara toga poljoprivrednog dobra, od čega su četiri hektara obradive površine, tijekom marljivog 11-godišnjeg razdoblja sađenja, zadnjih šest godina uzvraća rastom svake vrste plodova, voća i povrća, velikog vinograda. Njihove uljanice pune su ulja od maslina iz njihovog velikog maslinika. Ovi ljetni dani njima su vrijeme žetve u raznim kulturama.

Ljubav, zemlja i Bog – to su tri neminovne stvarnosti!

Koludrice borave u Smilčiću kad god ih zemlja treba. Kako je čega sezona sadnje, obrade ili branja, one dođu. U proljeće, ljeto, jesen… Bila je berba trešanja, sada je nektarina, šljiva, vađenje krumpira, branje jabuka, krušaka, grožđa, maslina… Cijela zajednica dođe u Smilčić nekoliko puta godišnje.

“Isus je izrekao puno prispodobi. Oko šezdeset ih je zapisano u Svetom Pismu. Među njima je i prekrasna: ‘Moj Otac je vinogradar. I on radi. On neprestano radi’. Obrezuje mladice koje nisu dobre, da bi druge dale više ploda. Tako i mi. Radimo, trudimo se, mučimo. I bude ploda. Sve nam je u radu biblijsko i Isusovo nadahnuće. Mravi, zemlja, biljke, vinograd, voće… Sad ćemo doći do stabla jabuke, da vidimo što će moje Eve napraviti”, kaže č. m. Anastazija Čizmin, opatica zadarskog benediktinskog samostana sv. Marije, provodeći me njihovim zeleno smeđim dobrom, uz miris lavande, ukrašenog žarkim bojama velikih, sočnih nektarina, bresaka, krušaka, jabuka, sjajnih boja kora kao da su lampice s božićnog drvca.

Foto: Ines Grbić

U plodovima i procesima u vrtu punom svake vrste voća i povrća, koludrice uočavaju dublje poruke i iščitavaju katehezu. Položeno je to u čovjeka od Knjige postanka.

“Bog je prvog čovjeka postavio u vrt. I mi se nalazimo u vrtu, u vrtu stvaramo. Bog je rekao, ‘Evo, sve to je vama na korištenje, vama za upotrebu. Možete jesti, samo od ovoga stabla da niste jeli. To je stablo spoznaje dobra i zla’. Pretpostavljamo da je to jabuka. Neka voćka je. Napast je. Samo moramo gledati da nije tu neki đavao, zmija koja će reći ‘Uzmi, uzmi, baš ovu uzmi’. Mi se toga čuvamo”, kazuje opatica Čizmin dok se nalazi pokraj stabla jabuke.

U svemu što rade vide simboliku i prenose to na duhovnu stvarnost. U svemu pred sobom vide smisao, pouku za duhovnost i život. “Bez toga ništa”, uzvraća Čizmin.

“Mi smo kršćanska lađa sv. Petra u koju je Bog po svom planu podigao sv. Benedikta i stavio ga u tu veliku lađu. Da jezero ne bi bilo ustajalo, sv. Benedikt je dao dva velika vesla: Moli i radi. Tako Benediktova lađa plovi već 15 stoljeća njegovim geslom, a Crkva plovi više od dvije tisuće godina pod Petrovim veslom. Sv. Benedikt pomaže Crkvi, ukorijenio je u nju sve što mu je Bog dao za obogatiti lađu Crkve, s veslima ‘Moli i radi'”, kaže opatica Anastazija.

Foto: Ines Grbić

Koliko rad na zemlji upotpunjuje njihovo poslanje i redovničko zvanje, saznajemo iz izjava koludrica pod punom radnom spremom i u punom radnom pogonu u Smilčiću. S. Skolastika kaže: “Ne trebaš otvoriti dušu, ona je sama otvorena. Čim dođeš ovdje, duša ti se otvori. Jednostavno si sjedinjen s Bogom i sa zemljom. Nema ljepšega. Boga od zemlje ne možeš odvojiti. Ja sam u Smilčiću sadila vinograd, veliki, dugi, novi. Tada sam prvi put osjetila zašto dragi Bog uspoređuje čovjeka s lozom i razumjela prispodobu o vinogradaru. Kaže ‘Ja sam trs, a vi ste loze’. Što to zaista znači, doživjela sam dok sam sadila lozu. Imala sam osjećaj da se jednostavno Nebo otvorilo, kao da su anđeli s nama sadili. To je ogromni vinograd, svi smo bili prignuti dolje, savijeni, nikome nije bilo naporno. Svi smo bili nasmijani, puni veselja, radosti. Nije bilo, bole me kosti, ajme, kad će završiti ovo. Mi smo kao neke zvjezdice po nebu koje plove, bili smo vinove zvjezdice i sadili smo lozu. Nismo vjerovali koja je to ljepota. Ne osjećaš umor jer to su anđeli, Bog je na djelu. Nebo je bilo otvoreno, a mi smo bili Nebu otvoreni. To je milina. Tako je nama svaki dan tu. Posao je fizički težak, nosiš teške kašete, nije to baš lagan posao. Ali pomaže vam Duh Sveti. Sestre su radosne, svi su opušteni. Ako ti padne kašeta, mi se smijemo, ne kukamo ajme, što se dogodilo. Uvijek sve okrenemo na šalu. Kod nas ima puno i lastavica. Pa nam se svugdje zavuku i prave gnijezdo. Jedanput smo došli raditi nakon dva mjeseca, i trebala sam upaliti mašinu koja nam melje voće. Kažem sestri: ‘A da mi nju prije pregledamo?’ Kaže ona: ‘Ne treba, pritisni ti botun’. Ja pritisnula. Kad ono, odletjelo perje od lastavica iz mašine… I tu su čak bile dospjele. S. Rafaela je o tome napisala pjesmu. Pa smo morali sve dezinficirati, razmontirati. Ali nitko nije bio tužan niti nam je bilo žao vremena. Smijali smo se, napravili potrebno”, svjedoči s. Skolastika, koja sa sestrama živi duh – od svega učiniti radost.

Foto: Ines Grbić

“To je povratak zemlji, prirodi, iskonu. Ljudi se moraju vratiti Bogu. Ljubav, zemlja i Bog – to su tri neminovne stvarnosti. One spajaju, zovu. Onda ljudi dolaze, privlače se. To je proizvod  radosti. Ne možeš samo raditi ili samo moliti. Bilo bi sve nepotpuno. Moli i radi, iz toga proizlazi čin ljubavi, radosti i to je važno. Neka se ljudi vrate poslu, želim im blagoslov, mogućnost rada, molitvu i ljubav – to je to”, poručuje s. Skolastika.

Doći u Smilčić iz srca Zadra, s pločnika, preorijentacija je boravka.

“To je meni doživljaj. Osjećam se tada kao da sam puno proputovala, kao da sam prošla cijelu Europu. Novi posao, nova sredina, zrak, pogled, molitva. Kad sam tu, napunim dušu. Svaka biljkica mi govori o ljepoti, o milini dara Božjega. Možeš biti i umoran, ali sam odmorena, jako lijepo”, kaže s. Tarzicija.

Neumorna je i s. Pijereta, radi kao crv. Najmlađa s. Pavlina kaže: “Bitna je molitva, traženje Boga u svemu tome. Povezala bih to s Marijom i sa sv. Josipom, naša kapela je posvećena sv. Josipu. Oni su primjer rada, molitve, života. Bitna je volja. Ako čovjek ima volju, onda će i raditi. A volju opet daje Gospodin Bog, on pokreće. Onda će doći i rad”.

Foto: Ines Grbić

Među glavnima u prerađivačkom pogonu koludrica je s. Rafaela. Uglavnom je za strojevima, kao skladištar i tehničarka. U to se razumije i zbog zanimanja kojim se bavila prije ulaska u samostan. Po struci je ribarski tehničar te je i prije samostana poznavala prehrambenu proizvodnju.

“Baš me jednom časna majka pitala, ‘Kako si se ti to, Rafaela, tako brzo uputila sa strojevima?’. Kažem, ‘Ajme Madre, to je dio moje bivše struke’. Svi ti strojevi su rađeni više-manje na istoj bazi i principu”, kaže s. Rafaela, prava inženjerka koja sve oko upravljanja strojem sama savladava.

Sv. Benedikt je dao dva velika vesla: Moli i radi!

“Stroj je kompjuteriziran, ali treba ući u njegovu dušu, neke cake postoje. Gdje god jesam, na svakom mjestu, tu je moje biti i služiti, u Zadru ili Smilčiću. U Smilčiću je drugačiji odnos s prirodom. Jedanput smo u zidu kuće otkrili gnijezdo kućnih sjenica pa smo hranili te male ptiće. Pale su na pod, izvukle su se iz gnijezda. Onda sam rekla, ‘Evo vidiš, neposlušna djeca'”, asocijativno će s. Rafaela.

Foto: Ines Grbić

I ona potvrđuje kako koludrice u svemu što ih okružuje i s čime se bave iščitavaju zakonitosti međuljudskih odnosa i života. Kad je jednom s. Rafaelu prijateljica s Katehetsko – teološkog odjela kojeg su završile, pitala što radi, s. Rafaela joj odgovori: ‘Pa evo, proučavam teologiju, istočni grijeh. Čistim jabuke’, kaže s. Rafaela.

Pa kako to proučavaš, pita ona. “Pa eto, uzmem jabuku i gledam di je crv. I taj crv ide drito prema središtu jabuke. Znači, uništiti onaj njezin genetski kod koji ona nosi u sjemenu. Na taj način možemo proučavati i istočni grijeh. On nama uništava našu dušu, naš genetski kod koji imamo u duši. Mi smo po duši slični Bogu, Bog nas je stvorio na svoju sliku i priliku i dao nam je dah života. A sve naše moći i sposobnosti su u duši. Ako je čovjeku neki organ bolestan, npr. oči, on isto vidi, čuje. Zato jer su to sposobnosti naše duše”, pojašnjava s. Rafaela kako u svemu vide poruke i pouke.

Rast prema svetosti je zapravo kultiviranje čovjeka, njegove duše!

“Smatram da je zapuštena zemlja odraz zapuštene duše. Zadnjih godina kako dolazimo u Smilčić, ja se radujem svakom novom obrađenom komadu zemlje. Jer naša hrvatska zemlja je stvarno dosta zapuštena kad se pogleda zadarsko zaleđe. A kad pogledate u Italiji, od Ancone prema dolje, svaka vrtača je obrađena, kao i prema Francuskoj. Ako nije obrađeno, onda su pašnjaci, krave. Kako je kod nas tako zapušteno? A imamo prekrasnu, plodnu zemlju, možemo hraniti cijelu Europu, ne samo Hrvatsku. To me baš boli. Radujem se svaki put kad vidim da je novi komad zemlje obrađen. Oko benzinske stanice kod Zemunika je novije izorano, pa sam rekla, evo, hvala Bogu, izorano je, ljudi se opet vraćaju zemlji. Radost je kad vidim plodove. Ali za taj plod treba se pomučiti, moliti da se Bog smiluje da bude lijepo vrijeme, da se svi faktori poslože”, kaže s. Rafaela.

Foto: Ines Grbić

Ne oslanjaju se benediktinke ni u poljoprivredi samo na svoje snage. I na zemlji žive svijest ovisnosti o Bogu. Za sve što obrađuju mole blagoslov.

“Mi blagoslivljamo polja. One blagoslovljene grančice na Cvjetnicu, svaki red vinograda i svaki red voćnjaka dobije svoju blagoslovljenu grančicu. Ubodemo je u zemlju i molimo blagoslov: ‘Blagoslovi, Gospodine, ovaj vinograd, ovo polje, rad naših radnika…’. Prije nekoliko godina kad je bila velika tuča, svima okolo nas je potuklo usjeve, samo nama i susjedi nije. Onda nas pitaju, što, kako vama nije. Kažem, ‘A mi smo molile, mi smo blagoslivljale’. Blagoslivljamo i dok je nevrijeme. Kad je jednom bila nevera, išla sam u korete (matronej) zatvoriti prozore. Mene je livalo, ali ja sam križala, blagoslivljala i molila Boga da se smiluje, da ne bude tako strašno. Pričale su mi starije sestre, kad god je bila nevera, da su viđale zadarskog nadbiskupa Matu Garkovića kako moli i blagoslivlja da se nevera stiša, da ne stradaju ljudi. Ja sam iz ribarske obitelji, nama je to u krvi. Kad bi bila nevera, moji roditelji su palili kandeloru, svićicu, i onda bi se molilo za sve koji su u opasnosti. Treba Bogu zahvaliti za ono što je. Jedna godina je kišna, druga sušna, bude bura pa ljudima pomlati i osuši. Kaže jedna gospođa, ‘Ajme, kakav je vama šipak, meni su svi uništeni’. Nama je bilo ofurilo samo paprike i pomidore”, kaže s. Rafaela.

Isus poziva, nosite svoj križ danas, danas idite za mnom!

Jedanput ih je nenadano pohodio i veliki roj pčela. Radilice došle radilicama. U dvorištu koludrice imaju četiri grma jasmina koji su bili u cvatu. A radile su i marmeladu od bresaka. Otpad od toga bace na njivu kao kompost, poslije se to izore. Vjerojatno su pčele došle na toliko slatkoga i mirisnoga. A tu je i voda. Pa su koludrice zvale glavnog pčelara koji je došao u Smilčić, skupio pčele i odnio ih.

Foto: Ines Grbić

“Ja bih voljela da se ljudi više vrate zemlji, da rade na zemlji, jer to je iskonsko u nama. Zapravo, kad pogledamo, sama riječ kultura nastala je od kultiviranja zemlje. Od obrade zemlje. Dakle, to je pozitivni proces. Od zemlje koja je bila puna korova i svega, napraviti plemenito tlo koje će davati pozitivan rod, plodove. To je posao svih nas, ljudi. Mi smo kao zemlja. Napravljeni smo od zemlje i trebamo tu zemlju, nas, obrađivati. Vratiti se sebi, zemlji, sebe trebamo kultivirati. Znači, rast u duhovnosti, rast prema svetosti je zapravo kultiviranje čovjeka, njegove duše, kao što smo pozvani obrađivati i kultivirati zemlju. Da rod donosi, da mi rod donosimo. Da naš plod ostane”, potiče s. Rafaela.

Pokazuje mi ljepotu njihovih proizvoda od maraški, imaju liker, od likera imaju osušene maraške. Iz maraški vade koštice, stavljaju ih u rakiju sa šećerom i ostalim potrebnim za liker. Kad su izvadili maraške, bilo im je muka baciti ih, pa su se raspitivali kako se mogu još iskoristiti. Može se napraviti od njih rakija, ali je dosta blaga, pa ih je oblat savjetovao da osuše maraške, pasteriziraju ih i budu suhe kao grožđice.

Rade sirup i čisti sok od maraške, džemove, maraschino, cherry brandy. Tu su i sirup i džem od bresaka, sirup od dunje, džem od trešnje, i prvi put čujem za džem od magunja – to je plod od planike. Crvene se kao trešnje. Sve to rade u stroju i ručno.

Foto: Ines Grbić

“Treba miješati. Moliti krunicu i miješati. Kad su me pitali kako mi sa špicama od maraške izađemo na kraj, kažem: ‘Pa jednostavno. Sjedne nas desetak, molimo krunicu i svaka vadi špicu’. Rad je molitva, molitva je rad, sve je isprepleteno”, pokazuje s. Rafaela kako nema praznog hoda u njihovom životu. Sada su nabavili stroj za vađenje špica, da ide brže.

Prema suncu da sazrije izložile su koludrice i boce s pelinom i mentom. To je dobro kad boli želudac, za apetit. Pelin može biti otrovan pa ga treba točno znati staviti pravu mjeru, uliti rakije. Pravi omjer toga zna s. Klara. I ona čupa travu, sadi, bere.

“Bog je rekao da nam daje zemlju da je podložimo sebi. A sveti otac Benedikt govori: ‘Vi ste tek pravi monasi kada živite od rada svojih ruku’. I neka se ne žalostimo ako moramo sami skupljati svoju žetvu. U Smilčiću nam pomažu i radnici koji obrađuju teške poslove. Ali skupljanje plodova i prerada, radimo mi benediktinke. Božji zakon je ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem svojim. Kad se izvršava taj Božji zakon, činiš sve na što te taj dan poziva. Isus poziva, nosite svoj križ danas, danas idite za mnom. Danas je žega, a to ići za Njim može biti i branje plodova”, kaže s. Klara.

Foto: Ines Grbić

Rad u poljoprivredi dodatna je vrijednost njihovom redovničkom djelovanju.

“Svi samostani po svijetu imaju na neki način dodir sa zemljom, jer nas Bog na to poziva. Poziva nas da budemo sustvaratelji. Da na neki način mi pomažemo Bogu da svijet bude bolji. Ne možemo tek tako živjeti. Zahvaljujemo Bogu za svaki dar, za svaki dan, za sve što nam je dao. Zahvalnost prema Bogu ostvarujemo kroz rad svojih ruku. Najprije kroz molitvu, a molitva je sjedinjenje s Bogom – da li kroz izgovorene riječi molitve ili izgovorene riječi rada. Jer rad je isto izgovorena riječ. Isus je rekao: ‘Moj Otac radi. I ja radim'”, kazuje s. Klara.

Ako smo mi u radu bili kao u molitvi, s Gospodinom sjedinjeni, onda je onaj trenutak molitve samo nastavak te molitve!

Je li im u Smilčiću teže ili lakše moliti, u smislu raspoloženja duše, pitam s. Klaru. I kao da očekujem da kaže – teže. Ali nije im teže. Formirane su to i zrele Bogu posvećene osobe. Naime, kad sam im došla u pohod, bilo je vrijeme za molitvu Šestog časa. Zvono ih poziva na molitvu kao u samostanu u Zadru. Koludrice sjedaju pod trijem, a ja sam se zadivila kako one i u tako radnoj atmosferi sabrano mole, skladno ritmički, u dva kora, poštujući razmake u psalmima i antifonama. Nema požurivanja, rastresenosti. Nije da su dotad bili u svijetu motike, pa im treba da se prešaltaju u razmatranje, kontemplaciju. Nije da su u svijetu/duhu materijalnog rada, pa kao da bi se trebale vratiti u svoj nutarnji svijet predanja Bogu. One su kontemplativke u ovom i u onom svijetu. I Zaručniku daju jednako poštovanje molitvenog poniranja duhom, gdje god bile i što radile.

Foto: Ines Grbić

Disciplina i sabranost u molitvi i izvanjski je kod njih ista, u samostanu i na zemlji. Samo je mjesto radnje drugo. Baš to doživjeti, vidjeti koludrice kako su molitveno sabrane u svojim plavim redovničko-radnim tunikama, s tragovima zemlje na marljivim prstima, osobito me dotaknulo. S. Klara tumači tu prožetost i očiglednu harmoniju u njihovom posvećenju Bogu.

“Molitva je disanje. Rad je disanje. I ako smo mi u radu bili kao u molitvi, s Gospodinom sjedinjeni, onda je onaj trenutak molitve samo nastavak te molitve. Prelazimo na rad koji je jednostavno nastavak molitve. Znači, rad je jedna molitva, molitva je druga molitva. A to je sve jedinstveno tkanje našeg svagdašnjeg života. Kaže netko, u molitvi sam s Bogom pet, šest sati. Ako ne moliš, ako nisi s Bogom 24 sata, nisi ni onih pet sati. Znači, to je kompletna molitva predanja sebe. I to ne možeš brojiti na sate, na minute. Ili jesi ili nisi. Ti si tu, prisutan, s Bogom”, jasno će s. Klara, kako joj i ime kazuje.

Takav stav podupire i Pravilo sv. Benedikta koji je bio vrlo praktičan čovjek, s osjećajem za stvarnost i ritam svakodnevice.

Foto: Ines Grbić

“Koludrice ne rade ništa čemu ih nije poučio sv. Benedikt, koji i je preobrazio ondašnju Europu križem, perom i plugom. Sv. Benedikt kaže: Ako koludrice moraju živjeti od rada svojih ruku, neka se ne žaloste. Neka to rade. A kad su jaka vremena rada, branja usjeva ili treba nešto konkretno obaviti, neka se ne uznemiruju. Neka u to vrijeme samo malo stanu i neka se pomole na tom mjestu gdje budu. Dakle, da ne gube vrijeme, u smislu, sad se moramo presvući, moramo doći do crkve, kapele. Ništa. Molite tamo gdje jeste. Prisebnite duh, dajte slavu Bogu i idite naprijed s poslom. Umjerenost nad svime i u svemu – to je sv. Benedikt”, ističe opatica Čizmin. Upravo takvom odjelotvorenju upute sv. Benedikta, opipljivo u zraku i blizini koludrica sam svjedočila.

Benediktinke imaju zavjet stalnosti. “Taj zavjet uključuje stanje samostana u kojem redovnica jest sada i sve što će se dogoditi u budućnosti u tom samostanu. Znači, redovnica prihvaća tu zajednicu i sav njen razvitak, u pozitivnom, u rastu, a može biti i u padu. Sestra na dan zavjeta prihvaća tu zajednicu i sve što ta zajednica nosi, to je dio nje. Ako prihvaćaš zajednicu, prihvaćaš život u toj zajednici, onda prihvaćaš sve”, poručuje s. Klara.

U radu u Smilčiću koludricama pomažu i oblate. To je proširena obitelj benediktinske zajednice, laici koji su povezani s benediktinkama i po redovitoj molitvi Časoslova u svojim obiteljima i na radnom mjestu. Oblata Anka Jagić sestrama je desna ruka, neumorna, dolazi pomagati.

Foto: Ines Grbić

“Više one pomažu meni nego ja njima. Ja njima pomažem fizički. Razvrstavam voće, breskve. A oni meni pomažu duhovno. Ja se fizički umorim, ali se zato ispraznim. Sve negativnosti odu, boraveći sa sestrama. Biti tu veliki je blagoslov za nas oblate. Mi njima dobro dođemo, ali oni bez nas mogu. Ali ono što one nama pružaju, to se ne može izmjeriti s kilogramom nektarina, s jednim sokom ili bilo čime. To je puno više od toga”, kaže oblata Anka.

Otkud koludricama ideja za tim prostorom i kako je počelo?

Kada je zadarske benediktinke u vizitaciji pohodio vatikanski službenik, preporučio im je da zbog skučenosti prostora u zadarskom samostanu, sestre izvan grada nađu prostor za sebe gdje bi otišli u osamu, za molitvu, meditaciju i rad. Tako je nastala ta oaza mira gdje se sada mogu povući. U zdanju u Smilčiću benediktinke imaju sve prostorije koje predviđa da treba imati jedan benediktinski samostan. Imaju i predivno uređenu kapelu sv. Josipa, Benedikt to naziva bogomoljom.

Benedikt nije rekao ništa što ne bi valjalo i bilo na slavu Boga i korist čovjeka!

“Nije se moglo kupiti samo zgradu u Smilčiću koju smo našli prikladnom. Svaka zgrada bila je vezana uz određeni broj njiva i zemljišta pa je bilo nužno kupiti jedno i drugo. Ne možemo dozvoliti da tamo raste korov, da nema nikakvog roda. Onda smo po nauci sv. Benedikta – ništa nismo učinili što bi bilo izvan njegovih savjeta – organizirali poljoprivredno gospodarstvo. Benedikt je mijenjao svijet u ono vrijeme plugom, to i mi sad činimo, samo što su danas strojevi. Tražili smo stručnu pomoć agronoma, da struka kaže kada što treba. Sestre imaju dobru volju i iskustva i iz ranijih životnih okolnosti. Poslušne su ljudima koji daju stručne savjete. Imamo određeni broj radnika i neke agronome koji savjetuju za kulture voća i povrća, vinograd, masline. Obrada i prerada je naša. To je plod želje da nismo beskorisne. Da radimo, obrađujemo, oplođujemo, zadovoljne smo što naš život ima cilj, smisao, pozitivan rezultat”, kaže opatica Čizmin.

Foto: Ines Grbić

Koludricama znači da koliko god mogu u tom poslu sve iznesu svojim rukama. I fascinira vidjeti kako su u tome spretne i imaju umijeće. Što bi se reklo, što god te benediktinke taknu, pozlate. Kako potvrđuju i vanserijski ogromni limuni koji rastu u njihovom klaustru u Zadru. Svaka njihova voćka je veća, jača i žarkije boje od plodova koje inače vidim u trgovinama.

U duhu kakvom je u 6. st. počeo sv. Benedikt, 15 stoljeća poslije nastavlja ga samostan sv. Marije. Njihovo poljodjelstvo u Smilčiću podsjeća kao da su se sestre vratile na izvor, korijen koji je zasadio njihov utemeljitelj Benedikt.

“Ne smijemo se ničega njegovog odreći. Jer Benedikt nije rekao ništa što ne bi valjalo i bilo na slavu Boga i korist čovjeka”, ističe opatica Čizmin. Smilčić podsjeća kako su benediktinci i plugom, vlastitim rukama, preobražavali izgled zemlje.

“Samostan sv. Marije nalazi se usred stare jezgre grada Zadra, u mjestu kulture, zgrada, crkve, u blizini katedrale sv. Stošije i crkve sv. Donata. Ali samostan je kroz povijest itekako imao velikih posjeda. Koludrice su u tome surađivale, vodile preko voditelja pojedinih imanja. To je u žilama, u krvi benediktinki od samog početka. Samostan je uvijek imao velika imanja i posjede. To je vodila produžena ruka stručnjaka, a samostan je uvijek bio u tijeku svega što se događa u proizvodnji, najmu i prodaji”, kaže č. m. Anastazija.

Foto: Ines Grbić

Ovaj naraštaj benediktinki nastavio je tradiciju njihovih prethodnica. Štoviše, velikim osobnim angažmanom, može se reći da su vlastitu poljoprivrednu djelatnost digle na još veću razinu. Od toga rada uzdržavaju se sestre. Plodovi su i za njihove potrebe, imaju sve domaće. Nešto se prodaje, a veliki dio od toga sestre daju siromasima i uzdržavaju neke obitelji. No, tim dobročinstvom, da od toga imaju koristi ljudi za koje mi ne znamo, opatica se ne želi hvaliti. I to sam jedva ‘izvukla’ kao podatak iz njenih, u tom trenutku, zamuckujućih riječi.

To što čovjek radi svojim rukama, znamo da je Isusu stalo do toga!

“To nije potrebno znati, ti ljudi se ne bi dobro osjećali, kada bismo rekli tko su. To je isto oduvijek u korijenu benediktinki, da se nudi, daje, pomaže, po načelu, neka ne zna ljevica, što čini desnica. Inače, svaki naš pothvat i svako naše ostvarenje temelji se na Svetom Pismu, u Isusovim prispodobama. Sv. Benedikt je to jako cijenio. Mi ne možemo mimo toga. Dakle, jesmo li nešto posadili, uvijek imamo opravdanje za sve, za lozu, maslinu, voće, što god. Uvijek smo povezani s Isusom, s njegovim duhom i s Pravilom sv. Benedikta. Isus je jako volio, cijenio svoj narod i iznosio im prispodobe, pouke, na način kako su mogli shvaćati, razumjeti. Koristio je slike ribolova, vinograda, smokve, ovaca. Dakle, to što čovjek radi svojim rukama, znamo da je Isusu stalo do toga. Zna kako umiješati kruh, koliko ide mjerica čega. To je sve poticaj da se ne radi napamet, bez veze, nego da treba imati duh, dušu za sve to što se radi. Tako je to povezano s poukama duha Božjega, duha sv. Benedikta, na kojima se nadahnjujemo – da to proizlazi iz naših ruku i s ljubavlju se učini. Sve što se učini s ljubavlju je plodonosno”, kaže s. Anastazija.

Foto: Ines Grbić

To se itekako vidi. Njihovi plodovi su baš posebni, masivni, ukusni, obojani. Jeste li svjesni da vas Bog dariva na osobit način u svemu što zasadite, pitam opaticu. „Božji darovi su neizmjerni, to je nepobitno. A mi nastojimo surađivati s time. I sretni smo za svaki dobar plod, za sve što se događa, da dajemo Bogu hvalu i slavu za sve to“, upućuje hvalu Bogu časna majka Anastazija.

Ne želi sebi pripisivati zasluge za idejno osmišljavanje cjelokupnog toga zdanja i uređenje interijera, ali baš je ona kao opatica imala nadahnuće sv. Benedikta kako bi taj prostor trebao izgledati.

“Ovo zdanje ispunjava sve uvjete koje treba imati jedan benediktinski samostan. Sv. Benedikt je imao veliki utjecaj na mene, da bi se ovo ostvarilo. Jer jako mi je stalo, a to sam vidjela od sv. Benedikta, što treba imati jedno samostansko zdanje. Mora imati crkvicu, kapelu koju smo opremili, zajedničku blagovaonicu, dvoranu u kojoj se okupljamo, prostor za odmor, prostor za kontakt. Tu su nebo, zemlja, priroda, molitva, spavaonice, klaustar gdje je kip Gospe, mali ribnjak, mostić preko jezerca, sjenica. Željele smo postići intimu. Benedikt potiče da u sklopu samostana bude sve što je potrebno za samostan, po mogućnosti. Jednom je sv. Benedikt svojoj braći rekao: ‘Kako ste sanjali, tako uredite’. Sv. Benedikt je u snu objavio braći arhitekturu određenog samostana. Kad smo zatekli te ruševne zgrade i sve kako je bilo, skromno mogu reći da mi je došla velika ideja, pothvat i poticaj da se to ostvari ovako kako izgleda. U mislima i duši puno sam se družila sa sv. Benediktom. Sestre i svi ostali jako su zadovoljni. To daje odušak duši, mir, pothvat dobroga. Benedikt je čovjek sklada, nema u njemu poremećenosti. To je naučio od Krista”, kaže opatica Čizmin.

Foto: Ines Grbić

Ističe kako sv. Benedikt izričito govori: ‘Besposlica je neprijateljica duše’. “Ne daj Bože da se netko prepusti besposlici, da ne zna što će sa sobom. Onda će doći zlo koje će ti ponuditi ovo i ono. Toga ne smije biti, toga se treba klonuti. To je borba koju je Krist pokazao sv. Benediktu”, kaže Čizmin.

U radu na zemlji vidi i poveznicu s radom kojega zadarske koludrice obavljaju u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti, muzejskom prostoru u sklopu njihovog samostana u Zadru gdje su kao voditeljice kroz tu svjetsku izložbu provele i protumačile hrvatsko sakralno i kulturno blago milijunima gostiju i domaćih ljudi.

Dođite, pogledajte, to je kuća Božja. To je šator nebeski na zemlji!

“Kako tamo povezujemo duhovno i Božje, tako i u Smilčiću. Želja nam je da jednom i u Smilčić dolaze djeca na terensku nastavu, da im tu bude kao škola u prirodi. Da se tu poučavaju o radu na zemlji, preradi hrane. Mi težimo savršenstvu. Zato ne možemo reći, sad je to gotovo, sad smo mirni, sad možemo prekrižiti ruke. Toga nema. Dakle, uvijek više, uvijek bolje. To je kao i u duhovnom životu, tako i u materijalnom. Jedno bez drugoga ne može. Jedno potpomaže, podupire drugo, jedno potkrjepljuje drugo. Odredili smo na jednom mjestu u Smilčiću imati i cvjetnjak gdje će biti cvijeće isključivo za ukras u kapeli i za samostan. Više puta ljudi su nas pitali, ‘Kakvo je ovo vaše cvijeće, kao da nije kupljeno u običnim cvjećarnama? Tako miriše, tako je bujno’. To je cvijeće iz ove zemlje. Zasadili smo ružičnjak, ruže jako mirišu”, potvrđuje opatica i s ružama koliko je svaki plod njihovih ruku čudesan i različit od onih ‘iz svijeta’.

Foto: Ines Grbić

Nema drugog recepta i sastojka, nego da osim vodom i obrađivanjem, sestre to zalijevaju Benediktom – u značenju, Blagoslovom i iznimnom molitvom. Prisutnost sv. Benedikta učinili su i izvanjski vidljivom. Njegov kip nalazi se u perivoju, kod fontane, gdje su uređene šljunčane staze i zelena živica nalik malim ‘vatikanskim vrtovima’.

“Htjeli smo reći da je sv. Benedikt živ, kako tada, tako i danas, u duhu i u Pravilu. Što on poručuje onda, to daje i nudi danas nama. Sve njegovo je aktualno. Kip prikazuje stasitog Benedikta koji u svojoj ruci drži Pravilo ‘Moli i radi’ i rukom pokazuje na naše zdanje. Dakle, onome tko dođe, kao da kaže: Dođite, pogledajte, to je kuća Božja. To je šator nebeski na zemlji. I tu je priroda, zemlja i sve što je na njoj da dođete, vidite. Da okrijepite duh, dušu i tijelo i da vam bude dobro, ovdje i u drugom svijetu i životu”, prenosi č. m. Anastazija.

Treba reći i da Smilčić nije neka atraktivna, ekskluzivna sredina. Stradao je i u Domovinskom ratu.

“Nama je bilo interesantno da bude dalje od gradske vreve. Činilo nam se da je ovo prikladno. To je bilo i ratom opustošeno mjesto. Mi smo puno, puno puta srdačno i usrdno molile i još uvijek se molimo za sve što se dogodilo u Smilčiću, za one koji su tu prije živjeli, za cijelu tu povijesnu situaciju. To je isto jedna od Božjih nakana i dimenzija, da to bude i ekumenska sredina”, kaže opatica u ime koludrica koje molitvom natapaju to područje.

Foto: Ines Grbić

Okružuje ih dijelom i pravoslavno stanovništvo. “Hvala Bogu, oni su jako zadovoljni s nama. Štoviše, kako smo mi počeli ovo obrađivati, oni su rekli: ‘Pa vidi ti to, pa mogli bismo i mi obrađivati zemlju’. Tako da smo im mi koludrice bile poticaj da i oni počnu obrađivati zemlju gdje žive. Poticaj im je bila naša marljivost, rad i upoznavanje sv. Benedikta”, kaže opatica Čizmin, u sigurnosti milosti da rade ono što bi njihov utemeljitelj sv. Benedikt htio.

“Sv. Benedikt kao otac, zaštitnik Europe, nije bio ušao u procvjetalu Europu, rascvjetanu, nego tešku, razorenu, tada u navali barbara na Rim. On je svojom naukom, svojom radinošću, križem, plugom i perom, obnovio Europu. Tako je došlo i do Hrvatske. I danas je potrebna ista poruka. Seoba je naroda i velike su nevolje posvuda i danas, kao u njegovo vrijeme. A sv. Benedikt imao je snage, pružio je po svojim sinovima i kćerima put Isusa Krista kojega je promatrao i našao – put postizanja svetosti i vječnost života. To je proizašlo iz njegovog motrenja Isusa na križu. To je Benediktov put od Nursije, preko Rima, Subiaca, Montecassina, koji je i sada prisutan i živi u cijelom svijetu, na svih pet kontinenata.

Nadam se da nismo i da nećemo iznevjeriti sv. Benedikta, odnosno dragoga Boga. I da ćemo doprinijeti obnovi Europe, obnovi Hrvatske, obnovi bližih i daljih ljudi koji su s nama, oko nas i žive i dišu s nama. Ne može čovjek samo raditi, jer brzo se iscrpi i nestaje ga. Ne može ni samo moliti, jer i za moliti treba zdravog prosuđivanja, kondicije. Da ne bude teško jedno ni drugo, život nam se izmjenjuje u moliti i raditi. To je harmonija. Iz Pravila sv. Benedikta puno je naučila i opća Crkva.

Foto: Ines Grbić

Sv. Benedikt je kompletan čovjek. Sazrio je pod motrenjem i naukom Isusa Krista. A Isus je to pokazao poučavajući svoje učenike i narod konkretno u svim mogućnostima rada, djelovanja, obrađivanja, svakovrsnim poukama. A kad bi bilo vrijeme, sam Isus bi se povukao u molitvu i rekao učenicima da i oni učine tako. Povuku se u osamu i mole. Sv. Benedikt čini sve po uzoru na Isusa Krista. Benedikt nas uvijek usmjerava prema Kristu, da mu ostanemo vjerni u vršenju zavjeta, obaveza. Da rastemo u tome i slijedimo put u kojem ćemo se razviti do savršenstva i ostvarivanja svetosti. Molimo i trudimo se da Bog po nama ostvaruje Kraljevstvo nebesko već ovdje na zemlji”, poručuje opatica Anastazija Čizmin.

Koludrice mole: Neka sv. Benedikt, koji je životnom riječju svoga Pravila i neumornom revnošću svojih učenika preobrazio Europu u blagoslovljenu zemlju kršćanske vjere, koji je odgojio ljude i narode, koji je otkrio ljepotu i dostojanstvo ljudskog napretka nadahnutog Evanđeljem, svojim nebeskim zagovorom vrati Europi i današnjim pokoljenjima svjetlo svojih ideala, putove reda, pravednosti i mira, poslušnost riječima Spasitelja i smisao za Isusa Krista – kako bismo, ljudski i duhovno zreli, svijetu bili znak poput grada na gori. Živeći s pogledom prema visinama, a duboko.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja