Dubrovačka Republika bila je druga kršćanska država u tadašnjoj kršćanskoj Europi koja je na ljeto 1765. godine službeno uvela slavljenje tog blagdana nakon što je papa Klement XIII. u veljači iste godine dao dopuštenje za posebnu misu i časoslov uz taj blagdan.

Ubrzo nakon smrti sv. Margarete Marije Alacoque (1647.–1690.) koja je svojim vizijama Božanskoga Srca bila ključna u širenju te pobožnosti te na poticaj Družbe Isusove Sveta Stolica odobrila osnivanje pobožnih bratovština Presvetoga Srca Isusova (1693.) čime se to štovanje ubrzo proširilo po čitavoj Europi i tijekom prve polovice XVIII. stoljeća postalo iznimno popularno.

Iako je odobrenje za uspostavu posebnoga blagdana s misom i časoslovom od Svete Stolice traženo više puta, tek je papa Klement XIII. to i odobrio 6. veljače 1765. godine.

No, uspostava blagdana s misom i časoslovom bilo je ograničeno na osnovnu rimsku bratovštinu Presvetoga Srca i na Kraljevinu Poljsku, dok je u Francuskoj blagdan imao „poluslužbeni“ status.

Dokaz koliko su stari Dubrovčani aktivno pratili duhovna strujanja svoga vremena i kako su bili privrženi Petrovu nasljedniku vidi se i u tome da su oni odmah po Papinu odobrenju toga blagdana od njega zamolili da se isto štovanje proširi na područje Dubrovačke Republike.

Za dopuštenje za slavljenje blagdana Srca Isusova zamolio je u pismu Papi tadašnji dubrovački nadbiskup i dominikanac fr. Arkanđeo Lupis (nadbiskup od 1757. do 1766.)

Papa Klement XIII. je svojim dekretom „Ragusina“ već 10. srpnja 1765. to i odobrio, a dekret je u Dubrovniku objavljen 13. kolovoza iste godine. Dogodilo se to samo pet mjeseci nakon službene uspostave blagdana s misom i časoslovom.

Nuncij Giorgio Lingua na svetkovinu Srca Isusovog 2020. u Palmotićevoj kod isusovaca (Foto: Ante Novak)

Opisana revnost i brzina dovoljno svjedoče koliko je Dubrovčanima bilo stalo do širenja te pobožnosti. Sasvim je logično da se nakon toga u Gradu pobožnost Srcu Isusovu dodatno razvila.

Najsnažniju ulogu u širenju pobožnosti ponovno je imao jedan redovnik, dubrovački isusovac Ivan Marija Matijašević (1714.–1791.) jer je kao dušobrižnik, povjesničar i književnik na različite načine širio pobožnost Božanskomu Srcu.

Govoreći o palači i kapelici Viđen je kazao kako je raskošna barokna palača obitelji Pucić (kasnije Giorgi-Mayneri) na Gundulićevoj poljani izgrađena je sredinom 18. stoljeća za vrijeme obnove grada nakon razaranja u Velikoj trešnji 1667. godine.

Sa zapadne strane izgrađena je terasa koja je s palačom povezana mostom preko ulice Dinka Ranjine, a na toj je terasi uz palaču izgrađena i kapelica Presvetoga Srca Isusova. Inicijator njezine posvete tomu naslovniku bio je vlastelin Sabo Pucić sa suprugom, a oltar kapelice dobio je posebnu povlasticu još 1763., dakle dvije godine prije uvođenja blagdana.

U doba Republike u tu su kapelicu na blagdan Presvetoga Srca dolazili služiti misu nadbiskup i poglavari redovničkih zajednica.

Nije poznata sudbina izvorne oltarne slike koja je prikazivala Gospu i sv. Vlaha kako gledaju u Krista koji pokazuje na svoje goruće srce, ali je sadašnju sliku naručio barun Felice Mayneri, tadašnji vlasnik palače čija je majka bila posljednja pripadnica vlasteoske obitelji Giorgi (Đurđević).

Foto: Dubrovačka biskupija

Autor slike je slikar i restaurator Ivo Scattolini, a sliku je u lipnju 1938. godine blagoslovio gradski župnik dum Karlo Lovac i to je bio njezin posljednji blagoslov do ovogodišnjeg blagoslova kapelicu srijedu 26. veljače. Postojeća oltarna slika restaurirana je prošle godine, a radove je izveo dr. sc. Denis Vokić (K-R Centar).

Podsjećamo kako su hrvatski biskupi su kao jedan od načina proslave Svete godine odlučili posvetiti hrvatski narod i domovinu Presvetom Srcu Isusovu na svetkovinu 27. lipnja.