Njegov kult snažnije se počeo širiti u hrvatskome narodu u međuraću, a godine 1939. postupak kanonizacije službeno je potaknuo nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je pak zaustavljen najprije zbog izbijanja Drugoga svjetskog rata, a onda i komunističkog terora nad Katoličkom Crkvom u obnovljenoj Jugoslaviji.

Nakon što se domovinska Crkva uspješno, ali uz velike žrtve, othrvala najtežim oblicima progona u poraću, tijekom 1950-ih godina ponovno se angažirala na oživljavanju spomenutoga procesa kanonizacije.

Međutim, u njegovome uspješnom dovršetku nemjerljiv doprinos dali su i hrvatski svećenici i vjernici u inozemstvu, od kojih su mnogi bili politički emigranti, a koji su bili prisiljeni pobjeći iz domovine ili u nemogućnosti vratiti se u nju zbog komunističke diktature.

Foto: Svetište Šibenik/ Kanonizacija sv. Nikole Tavelića

Među njima valja započeti s osobom koja je vodila i koordinirala cjelokupan proces kanonizacije – postulatorom Tavelićeve kauze, Šibenčaninom kao što je to bio i Tavelić, monsinjorom dr. Krešimirom Zorićem.

Njega je pak dopala ogromna zadaća jer je trebao prikupiti dokumente o Tavelićevom mučeništvu, potom, prikupiti znatna novčana sredstva za tiskanje svega što je bilo potrebno da bi se dokazalo mučeništvo, nadalje, animirati Hrvate u dijaspori da u što većoj mjeri podrže ova nastojanja na materijalnom i moralnom planu, zatim, angažirati se na širenju Tavelićevoga kulta te skupiti što više potpisa kojima se traži proglašenje svetim.

Potonje je bilo posebno bitno jer se u Tavelićevom slučaju provodila ekvipolentna kanonizacija, za koju nije bilo nužno imati potvrđeno nekoliko čuda po zagovoru osobe koja se kanonizira, ali je zato bilo potrebno dostaviti papi što veći broj molbi za kanonizaciju.

Zorić je pak paralelno s dužnošću postulatora igrao jednu od ključnih uloga u pastoralnoj brizi za desetke tisuća hrvatskih izbjeglica u Zapadnoj Europi, pa je tako bio i član Vrhovnoga vijeća za iseljeništvo, tijela za pastoral iseljenika i prognanika, a koje je djelovalo pri jednom od najutjecajnijih vatikanskih tijela – Konzistorijalnoj kongregaciji.

Paralelno, susretao se sa snažnim opstrukcijama jugoslavenskoga komunističkog režima, koji je općenito i na svaki način želio što više sabotirati rad hrvatskih svećenika – političkih emigranata, baš kao što je nastojao ograničiti njihov angažman u organizaciji svečanosti kanonizacije i hrvatskoga hodočašća u Rim tim povodom.

Jugoslavenske obavještajne službe među ostalim su zabilježile: „Zato se iza svake aktivnosti svećenika – emigranata i ostale emigracije, koja ide na štetu interesa naše zemlje neposredno ili posredno nalazi Zorić“.

Zbog jugoslavenskog pritiska na Vatikan zabranjen je skroman časopis kojega je Zorić počeo izdavati uoči kanonizacije – Tavelićev bilten.

Prvenstvena mu je svrha bila potaknuti što više Hrvata da prisustvuju hodočašću povodom kanonizacije, no jugoslavenska je strana Vatikanu tvrdila da časopis ima i „napise nacionalističke sadržine“, među kojima joj je posebno zasmetala istaknuta nada da će nakon proglašenja prvoga Hrvata svetim, to biti slučaj s još nekim hrvatskim mučenicima za vjeru, među kojima su poimence bili spomenuti nadbiskup Stepinac te širokobriješki fratri koje su jugoslavenski komunisti mučili i ubili na završetku Drugoga svjetskog rata.

Foto: Župa sv. NIkole Tavelića,Kustošija/ Dario Zürchauer

O Zorićevim zaslugama može se još mnogo pisati, no one su možda najbolje sažete u poruci šibenskoga biskupa Arnerića koju je povodom vijesti da će Tavelić biti kanoniziran odaslao preko vatikanskog radija 26. siječnja 1970. godine, rekavši o Zoriću sljedeće:

„Neizrecive i svakako najveće zasluge za kanonizaciju Nikole Tavelića ima postulator kauze, Šibenčanin, apostolski protonotar mons. dr. Krešo Zorić, kanonik lateranske bazilike u Rimu. Msgr. Zorić, koji je punih 20 godina radio i mučio se u pastorizaciji Hrvata u inozemstvu nije smanjio svoju aktivnost za kanonizaciju.

Da ukratko sažmem njegov rad za uspjeh kanonizacije – uvjerljivo govorim: istrošio se do maksimuma za ovaj veliki povijesni uspjeh.

Stoga mu iskazujemo posebnu zahvalnost, a njegovo ime ostat će zapisano u povijesti Crkve u Hrvatskoj.“

Uz bok Zoriću svakako treba navesti i fra dr. Dominika Mandića, jednog od najistaknutijih hrvatskih svećenika u iseljeništvu i vrsnog povjesničara, koji je odmah po započinjanju postupka kanonizacije krenuo s mukotrpnim poslom prikupljanja i kritičke obrade dokumenata o Tavelićevom mučeništvu.

Zorić je zapisao da je Mandić svojim djelom naslova Documenta martyrii B. Nicolai Tavelić et sociorum eius Ord. Min. iz 1958. godine „postavio osnovicu za znanstveni ishod Tavelićeva mučeništva i tako pripravio sretan ishod kauze“.

Prema procjenama jugoslavenskih obavještajnih službi, koje su preko svojih brojnih doušnika nastojale što bolje nadzirati hrvatsko hodočašće u Rim, pored oko 12 000 hodočasnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i nekih drugih dijelova Jugoslavije u kojima su živjeli Hrvati, poput Janjeva na Kosovu, kanonizaciji je prisustvovalo i oko 2 000 hrvatskih iseljenika, političkih emigranata, zatim tzv. gastarbajtera iz Zapadne Europe, a u Vječnome Gradu našli su se i moliški te gradišćanski Hrvati.

Dakle, bio je to susret domovinske i iseljene Hrvatske.

Kada je riječ o moralnoj i materijalnoj podršci postupku kanonizacije, a onda i sudjelovanju na hodočašću, posebno su se istaknuli Hrvati iz Sjeverne Amerike, u prvome redu Sjedinjenih Američkih Država.

Sv. Nikola Tavelić / Foto: Župa sv. Nikole Tavelića, Rijeka

Razlog tomu je, među ostalim, što su se dvije tamošnje hrvatske organizacije snažno angažirale u skupljanju materijalne pomoći, poticanju svojih članova na slanje molbi za kanonizaciju te animiranju što većeg broja ljudi da sudjeluje na hodočašću.

Radilo se o Savezu hrvatskih svećenika u SAD-u i Kanadi te Hrvatskoj katoličkoj zajednici, koja je također djelovala u dvije spomenute države, a postoji i danas.

Savez hrvatskih svećenika nije djelovao samo na pastoralnom planu, nego su njegovi članovi dali ogroman doprinos očuvanju nacionalnog identiteta Hrvata i njihovih potomaka u Sjevernoj Americi, a posebno neugodan trn u oku komunističkom Beogradu postao je nakon što je njegovo izaslanstvo 1954. godine osobno (!) uručilo američkom predsjedniku Dwightu E. Eisenhoweru Memorandum hrvatskih svećenika u iseljeništvu u kojem su progovorili ne samo o progonu katoličkog klera i vjernika u domovini, nego i o želji hrvatskoga naroda za stvaranjem samostalne države.

Kada su se pojavile određene zaprjeke daljnjem postupku kanonizacije, Savez hrvatskih svećenika uputio je 1968. godine papi Pavlu VI. predstavku koju su potpisali svi članovi, a samo godinu dana nakon toga papa je službeno izjavio da će Tavelić biti kanoniziran 1970. godine.

Hrvatska katolička zajednica nastala je još 1921. godine, okupljajući one Hrvate koji su se željeli suprotstavljati kako širenju jugoslavenstva u hrvatskim zajednicama, tako i sve prisutnijim komunističkim idejama, ali i pritisku amerikanizacije koja je imala i protukatolički karakter.

Od konca 1950-ih godina diljem svijeta osnivali su se odbori bl. Nikole Tavelića, koji su pomagali proces kanonizacije, a na čelu su im bili hrvatski svećenici, ponajviše politički emigranti, zatim istaknuti hrvatski intelektualci te javni radnici, također najvećim dijelom političke izbjeglice pred komunizmom.

Za SAD i Kanadu kao odbor funkcionirao je Savez hrvatskih svećenika sa sjedištem u Chicagu. U Južnoj Americi djelovala su četiri odbora: u Argentini mu je na čelu bio fra Lino Pedišić u Buenos Airesu, u Čileu prof. Prvislav Weissenberger u Santiagu, u Brazilu p. Ivo Hrstić u Sao Paolu, a u Venezueli vrsni katolički intelektualac prof. Dušan Žanko, koji je stanovao u gradu Maracayju.

U Južnoj Africi djelovao je odbor na čelu s Ivom Perovićem u Johannesburgu.

U Australiji je pak odborom upravljao jedan od najistaknutijih i najzaslužnijih hrvatskih svećenika na tome kontinentu, Josip Kasić iz Clifton Hilla.

Odbor je postojao i na susjednom Novom Zelandu, a vodio ga je svećenik dr. Matthew Kolić iz Wellingtona.

U Europi je bilo najviše odbora, njih devet.

U Zapadnoj Njemačkoj mu je na čelu bio dr. Dominik Šušnjara, koji je stanovao u Münchenu i vršio dužnost naddušobrižnika za hrvatsku inozemnu pastvu u toj državi. U Austriji su postojala dva odbora, onome u Salzburgu bio je na čelu Vilim Cecelja, jedan od čuvara uspomene na stradale Hrvate u Bleiburškoj tragediji, a u austrijskoj prijestolnici Beču odbor je vodio svećenik Mirko Čović. U Francuskoj odbor je djelovao u Parizu, na čelu sa svećenikom prof. Zdravkom Ostojićem.

Svećenici su bili još na čelu odbora u Švedskoj, kojega je vodio dominikanac dr. Vjekoslav Lasić, koji se u to vrijeme brinuo za pastorizaciju Hrvata, njih oko 15 000, u cijeloj Skandinaviji te fra Ljubo Krasić u Švicarskoj, koji će u narednim godinama ne samo u pastorizaciji, nego i odgoju i obrazovanju hrvatske djece te društvenim aktivnostima u Sjevernoj Americi imati jednu od ključnih uloga.

Što se tiče ostalih odbora u Europi, onaj u Engleskoj vodio je Janko Skenderović iz Coventryja, Franjo Jurčić iz Dampremyja bio je na čelu odbora za Belgiju, a u Španjolskoj Srećko Dragičević iz Madrida.

Jugoslavenski komunistički režim bojao se da će hrvatski politički emigranti svečanosti kanonizacije te hodočašće pokušati iskoristiti za različite političke akcije, pa čak i izgrede.

Međutim, oni tako nečemu nisu ni težili, a kamo li pokušavali, smatrajući prije svega da cijeli događaj treba proteći u dostojanstvenom tonu, a priliku su iskoristili kako za međusobne susrete i razgovore, tako i za one s ljudima iz domovine.

Iz brojnih tekstova koje su napisali politički emigranti koji su sudjelovali na kanonizaciji, vidljivo je da je za njih taj događaj predstavljao veliko ohrabrenje u smislu daljnjeg zalaganja za slobodu i samostalnost hrvatskom narodu, kao i osjećaj ponosa i priznanja jednog od najutjecajnijih čimbenika u svijetu – Vatikana.

Naime, unatoč nemalom trudu komunističke Jugoslavije da događaj ne poprimi dijelom i hrvatski nacionalni karakter, papa Pavao VI. u nekoliko je navrata izrijekom spomenuo hrvatsko ime.

Pišući o svojim dojmovima s kanonizacije, istaknuti hrvatski intelektualac Bogdan Radica, zabilježio je da su Hrvati ponosno nastupali kroz Rim, i oni iz iseljeništva, „koje gotovo tri decenija otuđenja iz Hrvatske nisu nimalo otuđili od njenog egzistencijalnog etnikuma“, kao i oni iz domovine, „koje ni gotovo tri decenija komunističkog ispiranja mozgova nije otuđilo ni od vjere, niti od nacionalne samobitnosti“.

Foto: Svetište Šibenik/ Kanonizacija sv. Nikole Tavelića

Stoga je zaključio: „Hrvatska nije propala, Zvonimirova lađa još uvijek je tu, tučena olujama i vjetrovima, raznesena na sve strane svijeta, biološki odsječena i rastrgana, ali u svojoj glavnini jedna i jedinstvena“.

Ranije spomenuti Dušan Žanko, o značaju ovoga događaja zapisao je sljedeće: „Hrvatski narod, ponizan i pregažen, nepriznat i osamljen na političkom i juridičkom planu svijeta, uzveličan je danas, uzdignut i priznat na najvišem planu vrijednosti, kao idealno-tradicionalna-kršćansko-evropska sredina, sposobna da formira, za uzor svijetu, jednog Sveca universalne vizije, dostojna Apokalipse“.

Skupina hrvatskih intelektualaca u egzilu sročila je ovom prilikom zajedničku izjavu, „nakon što su osjetili narodno bilo u dodiru s mnoštvom iz Domovine i razmotrili razvitak domaćih i međunarodnih političkih prilika“.

U njoj su, među ostalim, zagovarali jedinstvo hrvatskoga naroda, u situaciji kada „su u opasnosti i hrvatski jezik i kultura, hrvatska imovina i sam fizički opstanak hrvatskog naroda“.

Na suradnju su pozvali i hrvatske komuniste, od kojih je jedan dio iskazivao otpor beogradskom centralizmu, kazavši o njima sljedeće: „Oni će samo tako s pravom računati na pomoć hrvatske narodne cjeline, što je nenadoknadiv uvjet za uspjeh borbe, koja bi, naravno, morala dovesti do pluripartijskog političkog sustava i demokratske vladavine u nezavisnoj Domovini“.

Hrvatska nije propala, Zvonimirova lađa još uvijek je tu.

Apelirali su i na političke emigrante „da jednom jasno uoče i priznaju potrebu, da se hrvatskoj političkoj borbi osiguraju suvremena sredstva, koja moraju biti u znaku i službi ideala i vrijednosti Slobode“.

Iako je godinu i pol dana kasnije došlo do sloma ograničene liberalizacije u Hrvatskoj, odnosno Hrvatskoga proljeća, kojega su ovom izjavom podržali hrvatski politički emigranti, ipak se dvadeset godina kasnije ostvarilo ono jedinstvo koje su zagovarali.

Nadahnut pak jedinstvom domovinske i iseljene Hrvatske na kanonizaciji Nikole Tavelića, Bogdan Radica napisao je da je osjetio „da narod čezne za jednim novim vodstvom, koje mu treba odrediti i oblikovati sve one duboke rezervoarne snage idealizma i dinamizma, koje u njemu postoje zatrepene“, a „kako bi ostvario i svoju samostalnost i svoju slobodu u Hrvatskoj, koja niče i preporađa se u ovome sudbonosnom razvoju njegove povijesti“.

Takvo se vodstvo zaista i pojavilo početkom 1990-ih godina, predvodeći hrvatski narod u ostvarenju želje za koju su se molili hrvatski hodočasnici u rimskim crkvama i na ulicama u lipnju 1970. godine sv. Nikoli Taveliću, piše Wollfy Krašić za portal dijaspora.hr.