Pobožnost „Trinaest utoraka sv. Antunu“ počela je u utorak 19. ožujka na svetkovinu sv. Josipa u Župi sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima. Misno slavlje na jutarnjoj misi u 7 sati predvodio je don Vjekoslav Đapić, župnik u Župi Uznesenja BDM u Crikvenici, a na večernjoj misi u 18.30 sati don Antonio Vučković, župni vikar u Župi Uznesenja BDM u Crikvenici i Župi sv. Katarine djevice i mučenice u Selcu.

Bog ne želi da ljudi budu samo lutke

Don Antonio propovijed je započeo razmišljanjem o svetom Josipu. Tumačeći kako je sveti Josip bio poseban čovjek, posebno Bogu mio jer mu je Bog povjerio da čuva najdragocjenije što ima, svoga jedinorođenca, zapitao je okupljene vjernike: „Kolika mora biti veličina toga čovjeka i širina njegovog srca, njegove duše?“ te dodao: „Sveti Josip se brinuo za redovne stvar, za koje se brine roditelj, otac u obitelji. Brinuo se da ne uzmanjka skroman stan u Nazaretu, za potrebno odijelo, za potrebnu hranu za Mariju i za Isusa. Međutim, brinuo se i za njegov odgoj, brinuo se i za odgoj Sina Božjega. Sveti Josip ga je učio općeljudska pravila ponašanja, rada, komuniciranja. Sve je to primio od Marije i od Josipa“, rekao je don Antonio uvodeći u homiliju.

Foto: Župa sv. Antuna Padovanskog, Sesvetska Sela

U nastavku homilije, govoreći da naša osobna povijest, a i povijest svetog Josipa ima teškoća i zapreka, don Antonio postavlja pitanja: zašto Isus mora prolaziti kroz patnju? Zašto moraju prolaziti kroz trnje? Zašto maleno dijete sa svojim roditeljima mora bježati u Egipat da ga ne ubiju? Zašto se moraju skrivati? Zašto sveti Josip mora prolaziti unutranju muku, što se događa s Marijom?

Dajući odgovor navodi riječi blaženog Alojzija Stepinaca: “Zato što Bog ne želi da ljudi budu samo lutke, ne želi da budu samo lutke koje će gledati što on radi, nego hoće da ljudi surađuju u njegovim božanskim planovima. Bog hoće suradnike. Bog hoće da mi uložimo nešto i od sebe”, istaknuo je propovjednik.

Bog hoće suradnike.

Dodao je zatim da nam je Bog dao razum, dao nam je slobodnu volju, oči, ruke, jezik, noge, dao nam je sve što je potrebno da se uključimo u povijest spasenja, da budemo s Bogom suradnici, suradnici u djelu spasenja.

Bog je mogao izbaviti Josipa i lišiti ga muke koju je prolazio s Marijom, međutim trebalo je to proći da nama danas sveti Josip pokaže kako se ponašati u kušnji, kako pristupiti situacijama koje su nam teške, kako biti strpljiv, kako biti ponizan.

“Svakom našom kušnjom, svakom našom nevoljom, svakom našom mukom i problemom u našemu životu, ako ih nosimo s Bogom, mi stječemo zasluge za Nebo, mi stječemo blago koje nas čeka kad dođemo pred Boga ako nosimo s Bogom kao sveti Josip”, protumačio je don Antonio.

Foto: Župa sv. Antuna Padovanskog, Sesvetska Sela

Ponovno je zapitao okupljene vjernike: “Kako se mi ponašamo u našim kušnjama, u našim problemima u onome što smo danas došli moliti svetog Antuna? Kako se mi nosimo u našim poteškoćama i problemima? Naša prva reakcija, kaže papa Franjo, je razočaranje. Razočaranje i pobuna. To je onih 1000 zašto i 1000 kako. Samo mi nemamo odgovora. Samo postavljamo u sebi pitanja: zašto Bože meni? Zašto ja? Pa što sam napravio? Što su moji napravili? I tako dalje.”

Sveti Josip ostavlja svoja razmišljanja po strani kako bi prihvatio stvarni tijek događaja.

Propovjednik je pozvao vjernike da promotre reakciju svetog Josipa, dodavši: “Sveti Josip ostavlja svoja razmišljanja po strani kako bi prihvatio stvarni tijek događaja. On prihvaća i preuzima odgovornost i čini ih dijelom svoje osobne povijest. Znači, sveti Josip ne ulazi u mozganje, ne ulazi u pitanja zašto i kako, nego se izručuje Bogu. Svoj razum, svoju slobodnu volju podlaže Bogu, stavlja se Bogu na raspolaganje da mu Bog pokaže svjetlo što se događa s Marijom i koji je Božji pogled na to.”

Istaknuo je kako Josip strpljivo, šutke nosi svoj križ i strpljivo čeka Božji odgovor. Ima on rješenje, ali rješenje iz plemenitog srca kako da opravda Mariju.

Put do ozdravljenja

Kako da se čovjek, kad u svome životu prođe određena razočaranja, gubitke, životne križeve, suoči s njima? Kako ući u proces ozdravljenja i prihvaćanja? Podsjetio je na riječi pape Franje koji kaže da je prva faza bilo kojeg istinskog unutarnjeg ozdravljenja prihvaćanje osobne povijesti te prihvaćanje stvari koje nismo željeli. Onda njima treba dodati još jednu bitnu značajku, a to je kreativna hrabrost. “Da bi uopće krenuo proces mog i tvog ozdravljenja potrebno je prihvatiti situaciju u kojoj se nalazimo. Prihvatiti iz Božje ruke ono što nas je u životu zadesilo”, naglasio je.

Prihvatiti iz Božje ruke ono što nas je u životu zadesilo.

Don Antonio je istaknuo dvije mogućnosti što čovjek koji se suoči s problemom može napraviti: ostati i suočiti se s problemom ili pobjeći, odustati i otići. Pozivajući se na riječi pape Franje, naglasio je: “Prvi korak je prihvatiti iz Božje ruke, a drugi je kreativna hrabrost. Što znači ova kreativna hrabrost, vidjet ćemo na primjeru svetog Josipa. On je našao u svojoj ljubavi, ljubavi svoga srca koju ima, kako pomoći Mariji, kako iz te situacije izvući najbolje – to je kreativna hrabrost. Potrebno je najprije prihvatiti, a onda dopustiti Bogu da djeluje kroz događaje i ljude, ali uključiti razum, uključiti volju, založiti se što mi možemo napraviti. Kreativna hrabrost i ljubav, koja je kreativna. Što ja mogu učiniti u svojoj obitelji, u svojoj sredini, na svome poslu, sa svojim prijateljima da napravim korak ljubavi?, protumačio je propovjednik.

Bog se proslavlja tamo gdje smo ranjeni

Iznoseći vlastito svjedočanstvo o gubitku oca u djetinjstvu i situaciji koja ga je zadesila, don Antonio govori o Bogu koji bdije nad njegovim životom i usmjeruje ga na dobro, navodeći primjer don Bosca koji je kao dvogodišnje dijete također ostao bez oca.

“Ovaj veliki don Bosco, iako možda nije primio očevu ljubav, bio je zakinut u tom pogledu, Bog mu je to nadomjestio na druge načine. On postaje otac siročadi u Torinu u tadašnje vrijeme. Kako se Bog proslavlja baš tamo gdje smo mi ranjeni, tamo gdje je teško u našem životu, tamo gdje nismo uspjeli, gdje smo i sebe i druge razočarali, tamo gdje su nas drugi razočarali ili smo se izgubili ili nekoga izgubili”, istaknuo je don Antonio.

Bog želi ući u te naše situacije da se u nama, takvima kakvi jesmo, sa svim slabostima, sa svojom prošlošću, sa svojom osobnošću i sa svojom osobnom poviješću, on proslavi.

“Mi smo zato, braćo i sestre, danas ovdje da molimo svetog Antuna, da molimo svetog Josipa, da tražimo njihove moćne zagovore za razne situacije. Bog želi ući u te naše situacije da se u nama, takvima kakvi jesmo, sa svim slabostima, sa svojom prošlošću, sa svojom osobnošću i sa svojom osobnom poviješću, on proslavi”, poručio je.

Foto: Župa sv. Antuna Padovanskog, Sesvetska Sela

Dokazujući da don Bosco nije izdvojen slučaj, navodi i primjer sv. Male Terezije, sv. Velike Terezije, sv. Ivana Pavla II., koji su kao i don Bosco ostali bez roditelja. „Što Bog čini od njih?“, zapitao je okupljene vjernike don Antonio te dao odgovor: „Majke i očeve drugima, tolikoj i tolikoj djeci do dana današnjega.“

Neminovno je da ćemo proći kroz trnje, ali doći ćemo do zvijezda do uskrsnuća, do Neba gdje nas čeka Bog.

Zaključujući homiliju, poručio je da otvorimo svoja srca Bogu da se Bog proslavi u našim životima, da prihvatimo sve što nam život daje. Neminovno je da ćemo proći kroz trnje, ali doći ćemo do zvijezda do uskrsnuća, do Neba gdje nas čeka Bog. “Imajmo povjerenja, imajmo pouzdanja u Boga da je Bog dobri Otac, dobri, blagi i nježni otac koji nas tako savršeno voli, koji samo i nužno za naše spasenje dopušta poteškoću i problem, dopušta križ često i zbog slabosti drugih, ali Bog ga okreće na dobro, na proslavu”, zaključio je propovjednik.

Po završetku misnog slavlja svećenici i vjernički puk uputili su se prema kapeli sv. Antuna Padovanskog na čašćenje kipa i moći sv. Antuna.

Župljani i hodočasnici iz susjednih župa zadržali su se ispred crkve na druženju povodom Dana očeva koje je organizirala župna obiteljska zajednica.