Mir, ljubav i sloboda tri su dara koje je malena Nastja iz 1. razreda jedne zagrebačke osnovne škole poželjela braniteljima Osijeka za Novu 1992. godinu. I zaista za
mnoge krajeve Hrvatske ta je godina bila puno mirnija od 1991. jer je početkom nje, točnije 3. siječnja na snagu stupilo „Sarajevsko primirje“ između Republike Hrvatske i JNA, a u proljeće se između zaraćenih snaga rasporedio UNPROFOR.

Pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih naroda trebali su osigurati mirnu reintegraciju okupiranih područja i povratak prognanih svojim domovima. Ipak do toga nije došlo pa je Hrvatska bila prisiljena razmotriti potencijalna vojna rješenja. Područje Maslenice, prostora na kojem je teritorij Hrvatske bio presječen na dva djela bilo je od strateške važnosti i državni vrh početkom 1993. godine započinje pripreme za provedbu operacije „Gusar“ odnosno „Maslenica“. Već tijekom prve polovice siječnja, pripadnici 4. gardijske brigade koja je označena kao nositelj napadnih djelovanja u budućoj operaciji stižu na zadarsko bojište te kreću s izviđanjima terena tražeći pravi i najlakši put za razbijanje vojske pobunjenih Srba. Ono što se dogodilo u jednom od pripremnih izviđanja umalo je zaustavilo ili barem odgodilo operaciju.

Mate Patrlj / Foto: Privatna arhiva

Naime u jednom od tih pripremnih izviđanja početkom siječnja 1993. godine poginula su dvojica heroja 3. bojne 4. gardijske brigade Hrvatske vojske – Mate Patrlj i Ivan Šabić. Također, više je pripadnika ranjeno, a među njima i Željko Karoglan Apač. On se prisjeća kako je nakon uspješno izvedenih akcija i operacija na jugu Hrvatske 4. gardijska brigada, koncem 1992. godine, prolazila je kroz preustroj: „Svi smo bili iscrpljeni nakon juga, a bilo je i dosta poginulih i ranjenih. Došlo je do
raslojavanja, neki ljudi su otišli iz brigade, a neki novi su stigli. Ja sam bio pripadnik 3. imotske bojne kojoj su u preustroju priključeni pripadnici 1. bojne te je formirana 3. motorizirana bojna.“

Apač kao već iskusni ratnik i izvidnik, a tada obavještajac u 3. bojni otišao je, s dijelom suboraca, u zadarsko zaleđe pripremiti planove za oslobađanje tog dijela
Hrvatske.

„Baza nam je bila kraj Zadra, pripremali smo se za operaciju Gusar i išli u izviđanja prve crte. Dan prije pogibije Šabića i Patrlja s kolegom sam išao izviđati područje između Islama Grčkog i Islama Latinskog. Promatrali smo njihove položaje i tražili potencijalni pravac kojim bismo mogli napasti na tom smjeru. Njihovi su vojnici
bili vrlo opušteni. Recimo s konjem i plugom orali su sedamdesetak metara od nas. Jedan je vodio konja, a drugi držao plug, bili su naoružani puškama.“

Idućeg dana Apač je krenuo izviđati isto područje zajedno s dvanaest suboraca. Radilo se uglavnom o zapovjednicima borbenih grupa, iz stare imotske bojne. Krenuli su iz Ruplja prema prvoj crti pobunjenih Srba, a negdje u ravnini s crkvom u Islamu Latinskom smjestili se među bršljan i nešto mladog drveća. Ono je raslo iz opožarene zemlje koja je odavala da su se na tom području vodile teške borbe 1991. godine o kojima ste slušali i u posljednjem izdanju ove emisije. Apač se prisjeća kobnog trenutka:

„Namještali smo se, gledali i razmišljali kako upasti kada bude pokrenuta operacija. Kako je bio manjak dalekozora, odnosno optika za promatranje kolega Ivan Šabić krenuo je do mene kako bi uzeo moj dvogled. Tada je povukao jednu granu koja je konopčićem bila povezana na minu koja se nalazila na jednoj tratini ispred nas. Naš zapovjednik Mario Rebić krenuo je reći – MINA!, nije do kraja ni izgovorio, a ona se aktivirala. Dobio sam geler iznad skočnog zgloba u goljeničnu kost i nešto sitno po butini. Iskidalo mi je odjeću na torzu, ali tu nisam bio ozbiljnije ranjen, mogao sam hodati šepajući. Ivana su geleri pogodili u prsa, a da ga nije bilo ispred mene to sve bih ja dobio u čelo. Došao sam do njega i gledao kako da mu pomognem. Tražio me da mu otkopčam opasač. Jako je krvario i brzo gubio boju. Bio sam u šoku, Ivana sam poznavao cijeli život, bio mi je susjed u Zmijavcima. Drugi dio suboraca je pomagao Mati kojeg je geler pogodio oko arterije. Nažalost
nije im bilo spasa.“

Danijel Kotlar i Ivan Patrlj na grobu Mate Patrlja / Foto: Privatna arhiva

Eksplozija protupješačke mine PROM-1 oduzela je dva mlada života, dok su devetorica pripadnika grupe bila ranjena. Dakle samo dvojica prošla su bez ozljeda. Neprijateljske snage koje su se nalazile na stotinjak metara udaljenosti svakako su shvatile da se nešto događa. Iako u šoku potreseni „Imoćani“ su se brzo sabrali. Kartu s ucrtanim položajima hrvatskih snaga sakrili su da je neprijatelj u slučaju zarobljavanja ne bi pronašao. Iako su gotovo svi bili izranjavani dogovorili su na brzinu plan evakuacije. Jedan dio trebao je nositi oružje, drugi dio teže ranjene, a treći je trebao ostati kao osiguranje dok ne stigne pomoć. Kako se situacija razvila i koje su bile njezine posljedice saznati ćete nakon prigodnog glazbenog predaha:

Pošto je uz dvojicu poginulih, pješačka mina ranila velik broj vojnika trebala im je brza pomoć, a među onima koji su im je pružili bio je i tadašnji načelnik stožera 7. domobranske pukovnije Hrvatske vojske Danijel Kotlar koji se tog događaja sjeća kao da je bio jučer: „Uoči operacije Maslenica 7. domobranska pukovnija držala je položaje od Novskog ždrila do Vinterinaca uključujući i prostor na kojemu su snage koje su se pripremale za provedbu operacije išle u izviđanja. U njima su često koristili naše, domaće, malo sposobnije ljude koji su poznavali taj teren i pravce kao vodiče izviđače. Ja sam u trenutku obilaska prve crte dobio obavijest da na području Islama Latinskog ima poginulih i ranjenih pripadnika 3. bojne koji su bili u zapovjednom izviđanju. Moja prva reakcija je bila strah od mogućih problema zbog prepucavanja koja su se javila ’91. na temu koliki je bio doprinos Zadrana, a koliki Imoćana u obrani Zadra te godine. Bojao sam se da se nije dogodilo da naši izviđači nisu htjeli s „Imoćanima“ u izviđanje pokazati im pravac izviđanja na kojem nema mina. Stigavši u Rupalj pitao sam – Jesu li svi izvučeni? Odgovor je bio – Ne. Drugo pitanje bilo je jesu li tražili nekog od naših vodiča? I na to je odgovor bio negativan te mi je malo laknulo.“

Grob Mate Patrlja / Foto: Privatna arhiva

Tada Kotlar kreće prema Islamu Latinskom kako bi pomogao izvlačenje preostalih „Imoćana“. Kada je stigao do mjesta tragedije ostala su na njemu još samo tijela
poginulih: „Tu sam upoznao Matu Medvidovića te Marka Gudelja Žiku iz 3. bojne i mi smo tada s manjom skupinom vojnika izvlačili njih dvojicu. Ja sam sudjelovao u izvlačenju Mate Patrlja, a drugi su u deci nosili Ivana Šabića. Godinama kasnije ja sam na to mjesto doveo Matinog oca, danas pokojnog, Ivana Patrlja. Nikada neću zaboraviti njegove riječi tada: „Prijatelju moj meni je sada srce mirno jer sada vidim da je bilo šanse da preživi on bi bio spašen.“
Nakon eksplozije neprijateljske snage krenule su prema području pod kontrolom hrvatskih snaga no u njega nisu ulazile. Nisu djelovale niti topnički po hrvatskim snagama koje su se grupirale na otvorenom prostoru u selu Rupalj. Iako je i ranjeni Apač očekivao da će tenk doći i djelovati te ih upozorio da se raziđu do reakcije
pobunjenih Srba nije stiglo. Kotlar objašnjava do su očito bili u strahu od uzvraćanja paljbe s hrvatske strane ili jednostavno nisu dobili zapovijed za djelovanje.

Nakon toga on je sa zapovjednikom 4. brigade Mirkom Šundovom dogovorio da se ubuduće u takva izviđanja ide isključivo u pratnji domaćih izviđača kao vodiča s ciljem da se izbjegnu ovakve i slične tragedije. Imotska krajina, 15. siječnja ispratila je u suzama svoje heroje. Ivan Šabić pokopan je u radnim Zmijavcima, a Mate Patrlj u Gornjem Podbablju. Da je njihova pogibija ozbiljno utjecala na početak operacije „Maslenica“ ističe povjesničar Tomislav Šulj iz Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata:

„Pogibija Patrlja i Šabića, kao i ranjavanje nekoliko istaknutih zapovjednika i pripadnika 4. brigade imalo je veliki značaj u kontekstu provedbe napadajnog dijela operacije "Maslenica". S jedne strane bio je to veliki udarac za dio splitske brigade koja je trebala provesti napadajna djelovanja. S druge pak strane upravo je zbog tih okolnosti zapovjednik brigade Mirko Šundov napravio dodatni, zapravo prijeko potreban pritisak da se snage 4. brigade ojačaju s dijelovima brigade koja je vršila dužnosti na dubrovačkoj bojišnici. Nema sumnje da je ojačavanje i uvezivanje vlastitim snagama omogućilo da 4. brigada, iako zapravo i dalje relativno skromnih pješačkih kapaciteta, vrlo učinkovito oslobodi dio Ravnih kotara i zadrži linije sve do novog ojačavanja snagama HV-a.“

Ivan Šabić – mural u Zmijavcima / Foto: Privatna arhiva

U knjizi „Operacija Maslenica – sjećanja sudionika“, koju uz Tomislava Šulja potpisuje Vladimir Brnardić, o dramatičnim trenucima i stanju u 4. brigadi prije operacije „Maslenica“ svjedoči i operativni časnik u Zapovjedništvu 4. gardijske brigade Stanko Čelar: „S obzirom na to da se radi mahom o časničkom i dočasničkom kadru koji su trebali biti vođe udarnih grupa na tom smjeru napada, taj događaj je u Brigadi izazvao, ha, mali pad raspoloženja i spremnosti za izvršenje zadaće. Onda se interveniralo u smislu da se napravilo jedno izvješće put Glavnog stožera. Predložilo se da se zadaća Brigade ne izvodi u planirano vrijeme nego da se odgodi za dva do tri mjeseca ili da se Brigada zamijeni s nekom drugom postrojbom.

Iza tog izvješća dolazi general Feldi da vidi stanje i spremnost Brigade. Bilo mu je predočeno stvarno stanje i naši zahtjevi koji su bili upućivani put Glavnog stožera još prije te tragedije, ali nisu bili realizirani. On je rekao da smo mi apsolutno u pravu, da ukoliko se želi ići u operaciju da se ti zahtjevi stvarno moraju zadovoljiti i već sutradan smo vidjeli da se naši zahtjevi pomalo ostvaruju. Dobili smo zapovijed od načelnika Glavnog stožera da se dio Brigade koji je izvodio borbene zadaće na dubrovačkom bojištu vraća u matičnu potrojbu. Zatim, naš je zahtjev bio da se Brigada ojača s topničkim i topničko-raketnim sredstvima za potporu i za protuoklopnu borbu i tu smo dobili isto tako pojačanje.

Oformila se jedna topničko-raketna skupina Zbornog područja koja je bila namijenjena isključivo za potporu snaga Brigade, to su bili jedna bitnica topova 130 milimetara, jedna bitnica haubica 155 i jedan vod VLR 40 milimetara. Međutim, mi smo tražili još da nam desni susjed bude 1. gardijska brigada, s obzirom na naša dosadašnja iskustva u radu s „Tigrovima", ali taj zahtjev nije prošao. Ne može se reći da nismo bili spremni. Međutim, vi kad napadate ne cijenite samo svoje snage, vi morate procijeniti i neprijatelja, vi morate procijeniti i zemljište na kojemu ćete to raditi, a i vrijeme u kojemu ćete to raditi. Znači, to je jedna složena zadaća. Što se tiče optimizma naših boraca, mi smo bili spremni. Međutim, da je Brigada bila »ful" popunjena, da smo imali 2700 ljudi, da smo imali kompletno naoružanje, ono koje je bilo po ustroju, mi smo mogli tada riješiti cijelu Dalmaciju, a ne samo izvesti tu operaciju.“

Željko Karoglan / Foto: Andrea Topić

General Franjo Feldi, kojeg je Bobetko poslao da izvidi stanje na terenu, također se u spomenutoj knjizi prisjetio prijelomnih događaja i dolaska pojačanja s dubrovačkog bojišta: „Dolje odlazim 16. siječnja i nalazim da su tamo već počele pripreme za ustrojavanje Isturenog zapovjednog mjesta za generala Gotovinu u Zadru. Ja sam otišao na teren sa zapovjednicima iz 4. brigade da vidimo kakva je situacija, dokle smo došli s pripremama. Tamo sam sreo brigadira Šundova, tada zapovjednika 4. brigade, koji je rekao da se vraća s ispraćaja poginulih boraca iz Imotskog. Rekao je da brigada nije spremna za izvođenje operacije jer se ovim pogibijama znatno narušio moral u 3. bojni, uz sve ostale nedostatke u ljudstvu koje su tada imali. Te pogibije bile su veliki gubitak u neposrednoj pripremi za operaciju. Razgovarao sam s brigadirom Šundovom što napraviti, kako pripremiti brigadu jer se od operacije nije moglo odustati. Dogovorili smo da bi lošu situaciju moglo popraviti uključivanje jedne pješačke bojne iz Dubrovnika, uključivanjem topništva, inženjerijske postrojbe, angažiranjem dijela mornarice, pješačko desantnih snaga. Također, da se IZM 4. GBR popuni s časnicima s Južnog bojišta.“

Iako načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Janko Bobetko, do tada nije bio sklon povlačenju dodatnih snaga 4. brigade s Južnog bojišta na zadarsko ratište, jer su ionako bile nedovoljno popunjene i iscrpljene od borbi na hrvatskom jugu, ova tragedija na neki način ga je na to prisilila. Tako je dio brigade koji je bio na dubrovačkom ratištu došao u Zadar, a 4. brigada ojačala se i topničko-raketnom podrškom. Upravo su pripadnici 4. brigade, kada je operacija 22. siječnja pokrenuta, bili jedni od najzaslužnijih za uspjeh hrvatskih snaga u napadajnoj fazi operacije „Maslenica“.