Jankovo brdo mjesto je gdje su se u tišini zime 1995. godine ispisivale stranice hrvatske povijesti. Ondje je skupina hrvatskih vojnika u jednoj izvidničkoj akciji učinila nešto što se tada činilo gotovo nestvarnim – prvi su put od početka Domovinskog rata s Dinare ugledali Knin. Bio je to trenutak bez fanfara i bez euforije, trenutak iscrpljenih, promrzlih vojnika koji su samo radili svoj zadatak. No upravo takvi trenuci, tihi i nenametljivi, često nose najveću simboliku. Kako je izgledao taj uspon, što je prethodilo tom pogledu prema Kninu i kakvu je ulogu sve to imalo u događajima koji su uslijedili?

Koncem 1994. godine ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske general zbora Janko Bobetko, uz odobrenje predsjednika Franje Tuđmana, pokrenuli su operaciju Zima-94. Osnovni cilj operacije bilo je postizanje boljeg operativno-strateškog položaja odnosu na srpske snage 2. krajiškog korpusa iz Knina i 7. krajiškog korpusa iz Banje Luke, odnosno da se zauzmu najdominantnije kote planina Dinare s lijeve strane livanjskog polja odnsono Male Golije i Staretine s desne strane livanjskog polja. Cilj je bio stvoriti stratešku bazu za nastavak borbenih operacija u proljeće i ljeto 1995. godine, a taj cilj uspješno je i ostvaren. Iako mnogi tumače da je nakon te operacije Hrvatska vojska imala Knin kao na dlanu činjenica je potpuno drugačija. U svojoj knjizi „Samo istina – ratni dnevnik generala Hrvatske vojske“ Rahim Ademi piše:

U mnogim monografijama ratnih postrojbi piše kako smo do kraja Zime-94 svladali cijelu Dinaru, da je Knin bio vidljiv kao na dlanu, da smo već u zimu na visoravni Dinare postavili topništvo, a na vrh Dinare oklopništvo, te da smo kontrolirali cijelu dolinu Vrlike i okolicu Knina. Sve su te tvrdnje lažne, jer na plato Dinare koji se nalazi na bosanskoj strani došli smo teku proljeće, kad smo probili put od Velikih Poljanica prema Srtu, Batu i kad smo došli do Zelenog brda na dinarskom masivu. Tek smo tada prebacili topništvo i oklopništvo na plato Dinare.

Dakle do Knina je bio još dug put. On s pozicija koje su osvojene u operaciji Zima-94 nije bio vidljiv, ali vojnici su počeli osjećati da je cilj približiti mu se s te strane. Ubrzo se krenulo s izviđanjima prve crte o čemu general Ademi u svojoj knjizi piše iduće:

Tijekom aktivne obrane i izvođenja operacije Zima-94/95 u zoni odgovornosti Operativne grupe Livno, a posebno u tijeku veljače i ožujka 1995., posebnu pozornost davao sam izvođenju aktivne obrane na desnoj i lijevoj strani livanjske bojišnice, odnosno na desnoj strani Velike i Male Golije i Staretine, a na lijevoj strani na dinarskom masivu. Od iznimne je važnosti bilo kontrolirati ta područja jer neprijatelj je i dalje bio vrlo aktivan: svaki je dan djelovao prema našim položajima ili ubacivanjem diverzantskih skupina, ili pješaštvom, ili topništvom i oklopništvom.

Radi održavanja operativne inicijative, dao sam zadatak svim postrojbama u zoni odgovornosti Operativne grupe Livno da izvrše nasilno izviđanje ispred prednjeg kraja, neprekidno izviđanje i prikupljanje podataka o streljivu i jačini neprijatelja ispred našeg kraja, a tamo gdje je neprijatelj slab da izvrše prepad te upadnu u neprijateljski dio i tako poboljšaju taktički položaj. U tom razdoblju (siječanj, veljača i ožujak 1995.) na lijevoj strani zone odgovornosti obranu su izveli naizmjenično 7. gardijska brigada HV-a, 4. gardijska brigada HV-a, 126. domobranska pukovnija i podstožerne postrojbe OG Livno.

Spomenuta 4. gardijska brigada, prepuna već prekaljenih ratnika koji su kao mladići krenuli u rat nekoliko godina ranije, tako je u nepristupačne dubine dinarskog masiva krenula slati izvidničke skupine. Jedna takva imala je privilegiju da prva ugleda Knin. Među njima bio je i Mate Patrlj koji sve do jednog sunčanog dana polovicom veljače 1995. godine nikada u životu nije vidio Knin. Taj mu je dan ostao urezan u sjećanje cijeli život. Kako i ne bi kada je Mate bio dio male grupe vojnika koji su bili prvi koji su s Dinare u daljini ugledali Knin i to s najvišeg vrha Splitsko-dalmatinske županije – Jankovog brda. Ističe, bez operacije Zima-94 do toga ne bi došlo:

U njoj smo 23. prosinca 1994. uz veliku žrtvu i u teškoj bitci izvojevali možda i najveću pobjedu na Dinari u ratu. Tada se otvorio put prema Kninu kojeg smo korak po korak krčili zajedno sa 7. gardijskom brigadom s kojom smo se izmjenjivali na smjene. Osim neprijatelja morali smo se tada boriti i s vremenom odnosno snijegom. Često se znalo dogoditi da čovjek ide ispred tebe i samo nestane, propadne kroz snijeg, ostane mu viriti samo glava. Iz današnje perspektive to djeluje smješno no bilo je vrlo opasno.

Nakon operacije Zima-94 baza Hrvatske vojske oslobođenom dijelu Dinare bila je na Velikim Poljanicama, a nosila je među vojnicima simboličan naziv „Kraj svita“. Nalazila se na 1250 metara nadmorske visine i iz nje se išlo na prvu crtu bojišnice isturenu 2-3 kilometra od baze. Kako bi saznali što se nalazi iza te prve crte i je li neprijatelj na najvišem vrhu tog područja, Jankovom brdu (1780m), zapovjednici 4. gardijske brigade poslali su nekolicinu vojnika u izvidničku akciju. Iz Poljanica su tako krenuli Mihad Mumić, Drago Didić, Ante Čubelić i Zlatko Ljubičić kojeg je zamijenio Mate Patrlj.

To su bili dečki iz mojeg voda te su se najavili nama koji smo bili na isturenom položaju na straži. Kada su stigli Zlatku je uslijed napora malo pozlilo zbog fizički zahtjevnog puta, a ja sam izrazio želju da nastavim prema Jankovom brdu što su momci prihvatili. Bio je dubok snijeg, a teren je bio zahtjevan. Ipak smo se uspinjali na jedan od najviših vrhova Dinare.

Namjera im nije bila napasti neprijatelja već saznati gdje su njegovi položaji odnosno gdje je prva crta srpskih snaga. Uspona se prisjetio i Ante Čubelić:

Mi smo išli bez ikakve planinarske opreme, samo u bijelim uniformama kao kamuflažama. Snijeg je bio ogroman, a da vam to slikovito pojasnim reći ću kako su iz njega virli samo vršci borova. Nismo imali niti dereze koje bi nam sasvim sigurno dobro došle, osobito zadnjih 50 metara do vrha jer je to bio čisti led. Snalazili smo se na sve jade da se uspnemo. Međutim svi smo bili mladi i u formi. Ja sam prije toga prošao legionarsku obuku u Šepurinama koja mi je puno pomogla

Cijelo vrijeme skupina je morala biti na oprezu ne znajući hoće li i u kojem trenutku naići na neprijatelja. Mate Patrlj ističe:

Nije tada bilo dronova, niti nekih snimaka iz zraka koje bi nam tada puno pomogle. Morali smo biti na oprezu cijelo vrijeme i očekivali smo da su oni na Jankovom brdu. Međutim nisu bili. Oni su držali položaje ispod, u Uništima. Da su oni imali samo jedan mitraljez gore mogli su nas vrlo lako ubiti svu četvoricu. Mi smo bili svjesni rizika no u takvim situacijama se mora riskirati.

I dok su bili svjesni rizika u koji su se upustili, nisu ni slutili kakav će prizor ugledati kada se uspnu na vrh. 

Popeli smo se i vidjeli puno više toga nego do tada. Prvi put smo se našli na hrvatskoj strani Dinare. Bilo je vedro. Vidjeli smo Knin, znali smo da je to on no iskreno moram priznati da smo bili toliko iscrpljeni da nije bilo neke euforije zbog toga.

Istaknuo je Patrlj kazavši kako je ipak bilo teže spustiti se nego uspeti. To potvrđuje i Čubelić koji se sjeća kako su puške koristili kao štapove okrenuvši ih naopako zabijajući cijevi u snijeg. Ante Čubelić možda nije ponio planinarsku opremu, ali je zato ponio fotoaparat i snimio fotografije za povijest koje danas prvi put ima prilike vidjeti i šira javnost:

Ja sam i prije rata volio slikavati i nosio sam fotoaparat svuda pa tako i u to izviđanje. Nisam ja znao da ćemo mi odande vidjeti Knin i da ću to imati prilike fotografirati. Šteta što je bio tako daleko pa se gotovo i ne vidi, ali je ostala lijepa uspomena.

Skupina se vratila u bazu te prenijela informaciju da na Jankovom brdu nema neprijateljskih snaga. 

Svega tri dana nakon izviđanja Mate Patrlj ponovno se uspeo na Jankovo brdo gdje je pripremao teren za prihvat kontejnera koje su uskoro ondje spustili helikopteri Hrvatskog ratnog zrakoplovstva:

Došla su dva kontejnera i upravo je moj vod bio prvi zadužen za držanje tog položaja. Bilo je jako hladno i teško, osobito po noći. Po dvojica smo držali stražu na način da bi se jedan grijao u kontejneru dok je drugi okružio oko ta dva kontejnera. Zatim bi se taj ušao ugrijati, a ovaj drugi bi otišao napraviti krug.

U idućim mjesecima malo po malo, 7. i 4. gardijska brigada pomicale su prvu crtu i primicale se Kninu kojeg su na koncu zajedno i oslobodile. Mate Patrlj nije slutio da će u Knin i ući tako brzo nakon što ga je u daljini s Dinare ugledao:

Stigla nam je na smjenu kod Bosanskog Grahova 81. gardijska bojna iz Virovitice. Dečki su nam rekli da ćemo mi sutra ujutro ići na Knin. Mislio sam da se šale no nisu se šalili. Idućeg dana počela je operacija Oluja. Ponio sam pun ranac metaka za svoj mitraljez i očekivao borbu za svaki kamen međutim već drugog dana bili smo u Kninu. Otpora gotovo da nije bilo.

Da je bio u prvoj grupi vojnika koja je s Dinare vidjela Knin Mate je saznao kada je u travnju 1995. na obilježavanju osnutka 4. gardijske brigade to naglasio zapovjednik brigade Damir Krstičević. On taj pothvat ne smatra nekim junačkim činom već zaključuje:

Ispalo je slučajno da smo se našli na pravom mjestu u pravo vrijeme i poklopilo se da smo mi prvi koji su ubrali plod duljeg rada svih hrvatskih vojnika koji su se tada borili na Dinari.

Pogled s Jankovog brda prema Kninu u veljači 1995. nije bio kraj puta, nego tek nagovještaj onoga što dolazi. Bio je to trenutak koji je pokazao koliko su se hrvatske snage približile cilju, ali i podsjetnik da do njega vodi još mnogo opasnih koraka. Od snježnih vrhova Dinare do ulica Knina prošlo je tek nekoliko mjeseci. Ono što je započelo kao izvidnička zadaća male skupine vojnika postalo je dio šire slike operacija koje su dovele do konačnog oslobađanja grada u kolovozu iste godine.

Priča o tom prvom pogledu na Knin priča je o hrabrosti, upornosti i svakodnevnom riziku koji su hrvatski vojnici preuzimali – često bez svijesti da sudjeluju u povijesnom trenutku. I možda je upravo u tome njezina najveća snaga: u jednostavnosti dužnosti koja je, korak po korak, vodila prema slobodi.