Mjesto je to koje se nalazi u samom središtu, srcu Hrvatske u čijoj povijesti ima golemo značenje. Upravo u njemu 1527. hrvatsko plemstvo donijelo je povijesnu Cetingradsku povelju kojom je za kralja izabralo Ferdinanda I. Habsburškog. Od razdoblja ratova s Osmanlijama preko II. svjetskog rata cetingradski kraj bio je predmet pljački, terora i uništavanja nažalost ista ga je sudbina zadesila i 1991. godine.

Općina Cetingrad nalazi se u Karlovačkoj županiji između Slunja i Velike Kladuše na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom. Prema popisu iz 1991. u mjestu Cetingrad živjelo je gotovo tisuću stanovnika od kojih je 72% bilo Hrvata, a 21% Srba. Od listopada 1990. u Cetingradu je osnovana slunjska policijska ispostava na čelu s Nikolom Cindrićem kojem je pomoćnik bio Milorad Mandić, a nakon što je Mandić za Božić 1990.  prešao u redove „milicije SAO Krajine“ na njegovo mjesto došao je Zdenko Cindrić. U veljači 1991. nezadovoljni Srbi poslali su pismo Srpskom nacionalnom vijeću u Knin tražeći ukidanje postaje i razoružavanje hrvatskih policajaca, „mupovaca“ kako oni pišu. Beogradske tiskovine „Politika“ i „Politika ekspres“ izvještavale su već u proljeće 1991. o Cetingradu kao „starom ustaškom leglu u kojem je smješteno 2000 Tuđmanovih plaćenika koji posjeduju najsuvremenije oružje te da se na zidu dežurne prostorije Policijske ispostave Cetingrad nalaze slike Ante Pavelića i Alojzija Stepinca”. Joso Medved je, kako bi umirio lokalne Srbe, pozvao njih da osobno dođu u Policijsku ispostavu i uvjere se u lažne navode. Međutim uzalud, dio Srba jednostavno nije se mirio s rezultatima izbora i dolaskom HDZ-a na vlast.

Crkva prije rata / Foto: privatna arhiva Marinka Tominca

Istina je da je neposredno pred prvi napad, koji se dogodio 3. listopada 1991., ispostava brojala tek oko 65 djelatnika. Bio je četvrtak, lijep i sunčan, kada su oko 15 sati po Cetingradu počele padati granate. Prvo neprecizno, a onda s vremenom sve preciznije. Na svu sreću djeca nisu pošla u školu. Ravnatelj Matija Stepić kao da je predosjetio zlo i na nekoliko dana raspustio nastavu. Napad su pokrenuli pobunjeni Srbi okupljeni u Teritorijalnu obranu Krstinja pod zapovjedništvom kapetana Slobodana Kraljevačkog, a topovima koji su otvarala paljbu prema Cetingradu zapovijedao je Petar Pavić. Naoružala ih je JNA topovima koji su stigli sa slunjskog poligona. S druge strane hrvatski branitelji imali su jedan minobacač 82 mm bez nišanskih sprava i s pedesetak granata te su paljbu uzvraćali gađajući nasumice. Već nakon 2-3 ispaljene granate raspali su se nogari minobacača pa su branitelji ispaljivali granate držeći cijev u rukama. Napad je trajao do 21 sat, a župnik Marijan Ožura idućeg je dana uzeo matične knjige i crkvene dokumente te ih prevezao u Kladušu. Prigoda je ovo da se spomenemo hrabrog svećenika o kojem je već bilo riječi u Domoljubnim minutama, na obljetnicu njegova zarobljeništva u kojem je završio 1994. godine. Naime velečasni Ožura posljednju misu u Cetingradu služio je na blagdan Svih svetih 1991. u crkvi već podosta oštećenoj od granata. Svega par dana kasnije crkva je stradala u požaru uzrokovanom eksplozijama.

Početak studenog 1991., crkva u plamenu / Foto: privatna arhiva Marinka Tominca

Tri dana nakon prvog napada 3. listopada, velečsani Ožura i zapovjednik Cindrić dobili su poziv na „časnu predaju“ kako je pisalo u pismu poslanom iz pobunjeničkog Zonskog štaba za Baniju i Kordun u Dvoru na Uni. Ponuđeno je da se branitelji predaju u Maljevcu odakle će ih patrola iz Vojnića sprovesti do Dvora na Uni. Razumljivo odgovor je bio negativan. Privid normalnosti u toj napetoj situaciji davali su Muslimani koji su putovali iz Kladuše, Bihaća i Cazina na posao u Karlovac međutim ni to nije dugo potrajalo. Već 13. listopada stanovništvo Cetingrada i okolice našlo se u okruženju jer se više nije moglo prometovati niti u pravcu Slunja, niti u pravcu Velike Kladuše jer su Srbi imali punkt u Maljevcu. Tog dana skupina Muslimana koju su branitelji Cetingrada uz upozorenje da je rizično ići dalje pustili prema Karlovcu stigla je do Veljuna odakle su ih pobunjenici poslali nazad prema Kladuši. Uslijedio je krvavi zločin. Pobunjenici su u selu Batnoga pred Cetingradom otvorili vatru po toj koloni vozila i počinili masakr. Hrvatski policajci i vojnici su kada je pala noć izvukli dio preživjelih civila. Idućeg dana očevid su napravili hrvatska policija i JNA te je utvrđeno da su tri osobe smrtno stradale.

Početak studenog 1991., crkva u plamenu / Foto: privatna arhiva Marinka Tominca

Unatoč skorim naporima branitelja Cetingrada da deblokiraju mjesto u pravcu Batnoge to nije bilo moguće jer su pobunjeni Srbi zauzeli pozicije na uzvisinama i otvarali vatru iz protuavionskih topova kontrolirajući to područje i prometnicu prema Slunju. Posljednji u nizu ultimatuma kojima su pobunjenici pozivali Hrvate u Cetingradu poslan je župniku Ožuri 6. studenog 1991. koji je poslao odgovor da predaja ne dolazi u obzir. Zapovjednik srpskih snaga, izvjesni Pepa, odgovorio je da će Cetingrad sravniti sa zemljom i da će pobiti sve Hrvate. Većina civilnog stanovništva do tada se povukla uglavnom prema Bosni na razne načine. Na vlastitu odgovornost moglo se do Slunja još preo Cetinskog Varoša putem spasa kojim su se Slunjani povukli prema Bosni kada je okupiran njihov kraj 16. studenog 1991. godine. Nakon toga stegnut je obruč oko Cetingrada koji je ubrzo okupiran.

Poštovani slušatelji i slušateljice, ponovno smo u teškom studenom 1991. godine i okrećemo se konačnom kraju bitke za Cetingrad. Nakon što je 16. studenoga 1991. JNA, zajedno s pobunjenim Srbima, okupirala Slunj postalo je očito kako će idući na meti biti Cetingrad i okolica. Situacija je bila krajnje napeta. U ofenzivi u kojoj su JNA i pobunjenici osvojili Slunj, zauzeli su i sela današnje cetingradske općine – Batnoga, Tatar Varoš, Delić Poljana i Ponor. Stanovništvo se dobrim dijelom povuklo u Bosnu, a moral kod malobrojnih branitelja dodatno se srozao. Komanda 2. kordunaške brigade Teritorijalne obrane Vojnić analizira situaciju idućim riječima:

„Oslobođenjem Slunja i otvaranjem komunikacije Karlovac – Knin pitanje Cetingrada je postalo aktuelno i trebalo ga je riješiti. Oslobođenjem Cetingrada i šire okolice obezbeđuje se normalan protok novca, ljudi i kapitala i eliminirala bi se opasnost od neprijateljskog udara s boka.“

Potpisana primirja, posebice ono potpisano 23. studenoga u Ženevi od strane Veljka Kadijevića, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, zaustavila su ofenzivu. O situaciji koja je tada zavladala Ivan Strižić u knjizi „Bitka za Slunj“ piše:

„Stanje među ljudima bilo je krajnje depresivno. Kuće i gospodarske zgrade zapaljene, a što plamen nije progutao, učinile su to tenkovske i minobacačke granate. Srbokomunisti su čistili ovaj prostor od Hrvata i brisali svaki trag hrvatskoga postojanja. Ovo barbarstvo, nezapamćeno od Drugoga svjetskog rata, događalo se u srcu Europe koja je šutjela. Hrvati su bili ostavljeni, još bolje, izručeni divljim srpskim hordama na milost i nemilost. Policija je dobila zapovijed da se povuče u Bosnu; većina policajaca poslušala je zapovijed, tako da su u cetingradskom kraju ostali naoružani pripadnici ZNG-a i mali broj policajaca, koji nisu odustajali od borbe za vjekovna hrvatska ognjišta. Cetingradskim braniteljima priključio se i priličan broj vojnika i policajaca iz susjedne rakovičke općine, koji su također htjeli braniti Cetingrad. Poslije nekoliko dana stanje se primirilo; srpska artiljerija više nije tukla “češljala” tako intezivno zaostale “džepove” branitelja, pa se preostali hrvatski bojovnici, njih oko stotinjak, konsolidiraju i i smišljaju plan što i kako dalje. Od Cetingrada do Gnojnica moglo se gotovo slobodno kretati, također i do Kruškovače. Branitelji uspostavljaju punktove na mjestima gdje su očekivali srpski napad: u Komesarcu i Kruškovači. Vremenski uvjeti ne idu na ruku braniteljima, kiša neumorno lije, noći su mrzle, približava se zima. Paradoksalno, sada je oružja, osobito pješačkog, bilo u izobilju, čak i previše. Opskrba je također funkcionirala vrlo dobro, jer se veza s Kladušom nije prekidala. Matične knjige evakuirane su u Hrvatsku Šiljkovaču u podrum jedne kuće, Joso Medved uspostavio je vezu sa Zagrebom, s generalom Stipetićem, i tinja nada da se otvori fronta kod Cetingrada, ali nada ubrzo kopni, kad se pokazalo da Stožer o tomu i ne razmišlja. Preostali branitelji uspostavljaju i upotpunjuju punktove u Pašinu Potoku i kod Cetingrada – na Glavici, kod škole, Šumarije, na brdu Pogledalo, u Bilu, Komesarcu i Kruškovači. Svi punktovi bili su pokriveni 24-satnim dežurstvom sve do 27. studenoga 1991. godine.“

Proslava Velike Gospe poslije operacije “Oluja” 1995. na ruševinama crkve / Foto: privatna arhiva Marinka Tominca

Kada je 27. studenoga 1991. započeo je opći i konačan napad JNA i pobunjenih Srba na Cetingrad postalo je jasno da je situacija za malobrojne hrvatske branitelje neizdrživa. Počelo je s topničkim napadom u prijepodnevnim satima te je u 11 započeo pješački napad uz potporu tri tenka i jednog oklopnog vozila. Bez značajnijeg otpora neprijateljske snage ušle su u Cetingrad pod vodstvom pukovnika Rankovića za kojim u mjesto ulazi i Mile Bosnić, politički čelnik okupirane slunjske općine koji daje izjavu medijima „Nikada više u Cetingradu ustaša neće biti!“ Idućeg dana razvile su se borbe južno od Cetingrada, na području Šiljkovače, gdje je stradao zapovjednik 2. kordunaške brigade Teritorijalne obrane Vojnić, potpukovnik Tomislav Ranković. O njegovoj pogibiji u dokumentu pronađenom poslije operacije „Oluja“ Štab teritorijalne obrane Vojnić piše:

Kasno navečer 28. 11. 2. četa 1. bataljona našla se u okruženju u reonu Gornja Šiljkovača gdje je žestoko napadnuta od ustaških snaga ubačenih iz Bosne. Tom prilikom ranjena su tri vojnika. U 23,00 komandant Tomislav Ranković donio je odluku da izvrši proboj do boraca 2. čete sa ciljem da izvuče ranjene borce i deblokira cestu putem Cetingrad-Grabarska-Gornja Šiljkovača. Sa vodom vojne policije i dijelom 1. čete 1. bataljona lično se uputio u proboj. Na samom prevoju kod kote 251 oko 2,5 kilometara duboko i neprijateljsku teritoriju, naišao je, sa jedinicom, na snažan neprijateljski otpor. U borbi sa ustašama naš komandant Tomislav Ranković herojski je poginuo. U jutarnjim časovima 29. 11. jedinice TO Vojnić, diverzantski, izvidnički vod, vod vojne policije i borci novoformirane čete iz Krnjaka i pripadnici 1. bataljona zajedno sa pripadnicima 2. TG izvršile su napad na rejon Gornja Šiljkovača i uspješno očistili ovo ustaško mjesto. Spašeni su ranjeni borci i četa koja se nalazila u tom reonu. Posmrtni ostaci k-danta Tomislava Rankovića dopremljeni su u Vojnić gdje je uz sve vojne počasti obavljen ispračaj palog komandanta. Potpukovnik Ranković je u svojim djelima duboko zadužio narod Korduna, herojski poginuo i kao legenda ušao u svaku kuću na Kordunu.

Proslava Velike Gospe poslije operacije “Oluja” 1995. na ruševinama crkve / Foto: privatna arhiva Marinka Tominca

Drugu stranu priče ispričao je Ivanu Strižiću Joso Medved koji je posvjedočio kako su branitelji u Šiljkovači su u popodnenvnim satima odbili neprijateljski napad za kojeg je očito Ranković bio uvjeren da su njegove snage uspješno izvršile. Kada je došao na to područje susreo se oči u oči s hrvatskim vojnicima. Kako je bio mrak, očito je bio uvjeren kako se radi o njegovim snagama, a kada je shvatio da je u krivu za njega je bilo prekasno. Ujutro su ga 29. studenog hrvatski vojnici zakopali i označili mu grob. Tog dana JNA je potpomognuta pobunjenicima silovito udarila na njih, vjerojatno bijesna zbog gubitka zapovjednika, tako da se do idućeg dana svi branitelji organizirano povlače u Bosnu u nadi da će se uskoro vratiti svojim kućama. Ipak nije bilo tako.

Nakon okupacije Cetingrada neprijateljska vojska započela je s pljačkom i uništavanjem, a prva se na meti našla crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je sravnjena do temelja. Stanovništvo se zajedno s braniteljima povuklo u Bosnu, nitko nije htio živjeti pod okupacijom. Nadali su se nekakvom skorom primirju te se naselili uz bosansku granicu gdje su ih prihvatili Muslimani cazinske i kladuške općine. Primali su ih u domove, skrivali od JNA te pomagali u raznim stvarima. S vremenom su, poneki prognanici cetingradskog kraja, posjećivali svoja spaljena i razrušena sela i o tome osvješćivali sumještane i hrvatsku javnost. Izbijanjem rata u srednjoj Bosni između Muslimana i Hrvata te politika Fikreta Abdića dodatno su otežali njihov prognanički položaj. Konačan povratak svojim domovima dočekali su nakon operacije „Oluja“ u kojoj je u kolovozu 1995. godine oslobođen i Cetingrad.