Odgoj djece jedna je od najizazovnijih odgovornosti svakog roditelja, odgajatelja i učitelja. Postavljanje granica i upotreba kazni često izazivaju dileme i nesuglasice. Koje su granice u odgoju zdrave, a koje previše stroge? Jesu li kazne nužne ili ih je bolje zamijeniti drugačijim metodama? Postoje li situacije u kojima je potrebno odstupiti od granica i pravila? Kako odgojitelji u vrtiću usklađuju individualne potrebe svakog djeteta s potrebom za zajedničkim pravilima u grupi? U Argumentima HKR-a razgovaralo se o tome kako postaviti jasna pravila koja djeca razumiju i poštuju, a pritom očuvati odnos povjerenja i ljubavi.
Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinički psiholog i psihoterapeut, istaknula je da su granice ključne u svakom zdravom odgoju jer one omogućuju djeci strukturu, predvidivost i sigurnost, što je jako važno za zdrav socioemocionalni razvoj djece.
Granice daju sigurnost jer kada dijete zna koja su prihvatljiva ponašanja, onda se osjeća zaštićeno i sigurno.
„Pomoću granica djeca dobivaju osjećaj sigurnosti, dobivaju regulaciju emocija i kada dijete zna što ga čeka, kada zna koja su prihvatljiva, a koja neprihvatljiva ponašanja, onda će lakše regulirati i svoju impulzivnost. Granice daju sigurnost jer kada dijete zna koja su prihvatljiva ponašanja, onda se osjeća zaštićeno i sigurno. Granice kod djeteta smanjuju tjeskobu, jer ako zna koja su prihvatljiva ponašanja, a koja se ne očekuju i ne prihvaća od strane roditelja, dijete se neće osjećati anksiozno, frustrirano, neće osjećati strah“, rekla je Buljan Flander.
Čini mi se da danas roditelji često miješaju pravo djeteta na odgoj bez batina s pravom djeteta na odgoj bez granica.
Granice povećavaju empatiju prema drugim ljudima, naglasila je Buljan Flander, daju bolje temelje za dobru komunikaciju s drugima jer uče djecu pravima i obvezama. Granice značajno utječu na socijalni i emocionalni razvoj djeteta. „No meni se čini, s obzirom da radim 43 godine, da danas roditelji često miješaju pravo djeteta na odgoj bez batina s pravom djeteta na odgoj bez granica. Granice su djetetu jako potrebne, dakle pravo djeteta i potreba djeteta s granicama. Mislim da je važno govoriti o ovoj temi, da roditelji budu sigurni da to što djecu ne smijemo tući ne znači da im ne trebamo postaviti granica. Dapače, djeca trebaju granice.“
Jelica Đuzel, članica Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, ravnateljica vrtića „Sunčev sjaj – Nazaret“ u Đakovu, pojasnila je kako se u dječjem vrtiću postavljaju granice prema djeci, a da se pritom potiče njihova sloboda izražavanja i samostalnost.
Pomalo se stvara to ugodno ozračje, a tu se onda i stvara ozračje gdje se oni mogu slobodno i samostalno izražavati.
„Trebamo biti jednostavno svjesni da smo mi odgojitelji tu kao pomoć životu koji se razvija i raste. Trebamo postati svjesniji svoje zadaće kako bi došli do ovih postavljanja granica, a zadaća je pripremiti okolinu u kojoj dijete boravi, pomoći djeci da uspostavi odnos s tom okolinom, dogovoriti pravila i dosljedno ih se držati i mi jer odmah djeca to primijete. Potrebno je ukazivati na te prihvatljive oblike ponašanja, podržavati djecu u razvoju samokontrole. I tako se postižu određene granice i vidjela sam da to djeca vole jer se osjećaju sigurno i zaštićeno. Pomalo se stvara to ugodno ozračje, a tu se onda i stvara ozračje gdje se oni mogu slobodno izražavati, samostalno se izražavati i mi trebamo biti svjesni da djeca posjeduju te neke skrivene vodiče koji ih vode do slobode i na put sazrijevanja.“
Sve izvire iz temeljne spoznaje ili prihvaćanja činjenice da su roditelji ti koji odgajaju djecu, a da nisu djeca ta koja odgajaju roditelje.
Boris Peterlin, otac petero djece iznio je svoje iskustvo postavljanja granica te je istaknuo što smatra ključnim za njihovo poštivanje. „Rekao bih da sve izvire iz temeljne spoznaje ili prihvaćanja činjenice da su roditelji ti koji odgajaju djecu, a da nisu djeca ta koja odgajaju roditelje. Isto tako da nisu djeca ona koja odgajaju sama sebe. I često smo se suočavali s time da bi djeca htjela i nastojala ishoditi nešto što su smatrali da im je potrebno da oni žele i služili su se u tome različitim metodama, kreativnim i manje kreativnim, nekad napornim nekad suptilnim. Ali temeljnu odgovornost za to da djecu usmjeravamo u nekom smjeru koji je za njihovo dobro to je nešto od čega roditelji ne mogu i ne smiju pobjeći.“
Bilo nam je važno da o tim granicama razgovaramo i da se dogovaramo kad god je to moguće.
„Kad smo mi u našoj obitelji dobili prvo dijete, pa onda kasnije kad su dolazila ostala djeca, bilo nam je važno da o tim granicama razgovaramo i da se dogovaramo kad god je to moguće. Onda bismo to čak i živopisno i vidljivo pokazali, kad bismo došli do nekog dogovora oko neke granice, pružili bismo si ruke i rekli do-go-vor i nastojali smo se i jedni i drugi tog dogovora pridržavali“, zaključio je Peterlin.
Cijelu emisiju Argumenti možete poslušati na YouTube kanalu HKM-a.