Jerleković je, odgovarajući na pitanje može li se od poljoprivrede živjeti, naglasila: “Da bi se živjelo na selu, nije problem, ali da bi se živjelo od sela, to je veliki problem i veliko odvajanje vremena za sve to. Primjerice, ja kombiniram posao i život na selu i nije lako. Živimo u kući s tri generacije i sedmero članova. Roditelji rade od jutra, a mi svi drugi kada se vratimo s posla, radimo da bi opstali. Na selu treba puno odricanja i biti djelatan 24 sata.”

Vrlo zahtjevan poziv

Vrbanek je dodala da se može, samo treba ulaganja, i biti svjestan da se ne može od poljoprivrede više živjeti kao prije 40-50 godina, jer tržište stalno traži nove proizvode. A na pitanje što se sve traži da bi se moglo dobro raditi na selu, Vrbanek je rekla: “Moramo imati informatički tečaj. S obzirom da nam dolaze i turisti, moramo znati neki strani jezik. Uvijek moramo voditi brigu i znati sve što se događa. recimo zakon o poljoprivrednom zemljištu ako se mislimo javiti na nekakav natječaj. Moramo se stalno reducirati tako da je dosta teško, s obzirom da moramo voditi raznorazne evidencije. Primjerice, imamo ekološku proizvodnju s ovcama i konvencionalnu s vinogradima i sve se to mora pratiti. Naravno, moramo imati i sve potrebne strojeve i moramo znati s njima rukovati, imati položen vozački za traktor i još puno toga, što mi vjerojatno ni ne znamo. U biti, cijeli naš životni vijek je stalna edukacija.”

Radašić, Vrbanek, Jerleković i Maleš

“Problemi s kojima se susreću naši seljaci, a posebno žene, zaista su veliki: Ako niste nosioc OPG-a, ako ste samo član, vi nemate nikakvih prava. Te žene cijeli život brinu o roditeljima, svojim ili suprugovim. Neke žene se rastaju i ostaju same. Cijeli život podredile su svojoj obitelji, a na kraju nema ništa.”

Te žene nemaju porodiljne ni godišnje odmore. Dvadesetčetiri sata su podređene svojoj obitelji, imaju tvornicu pod vedrim nebom. Mislim da bi Hrvatska trebala, možda među prvima, priznati takav rad tih žena. Ja se nadam da ćemo u tome i uspjeti.”

Život u seoskoj župi

Vlč. Radašić, kao župnik s dvije seoske župe, ističe: “Kvaliteta života na selu ovisi u kojem mjestu ili kojem selu se nalazite. Uvijek je bolje kad sela nisu raštrkana, nego su na glavnoj cesti. Kod nas, konkretno u župi Kuzminec, imamo samo jednu trgovinu, nemamo ni krčmu, ali ljudima je dosta stresno. Ljudi su stari, a liječnik je udaljen 8 km, nemamo pošte ni banke. Povezanost autobusom u dane nastave je dva-tri puta dnevno, kad nastave nema, onda i rjeđe. Ne mogu reći da je loše živjeti na selu. Naprotiv, jako je lijepo živjeti na selu, ali da bismo zaustavili mlade da se odsele, da bismo možda nekog pridobili da doseli k nama, trebalo bi puno ulagati u razvoj infrastrukture e da bi se moglo na selu kvalitetnije živjeti.”

Udruga “Uzorne hrvatske seoske žene”

Predstavljajući nacionalnu Udrugu “Uzorne hrvatske seoske žene” koja djeluje u svim dijelovima Hrvatske, Jerleković je istaknula da mnogima treba pomoć, ali uvijek iznenađuje volja žena koje su susreću s najtežim problemima. Naglasila je da je ove godine od Upravnog odbora tražila dvije posebne nagrade za nesebični rad: “Imamo ženu koja je uz svoju brigu, posvojila još dvoje djece s posebnim potrebama. Iste takve osobe su vesele, vedre, aktivne na svim stranama. Stvarno im se divim i ponosna sam da sam predsjednica ove udruge te da imamo ovakve žene u cijeloj Hrvatskoj.”