Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak istaknula je da je trenutno 507 tisuća osoba koji koriste različita prava, a u radno aktivnoj dobi je više od 200 tisuća. “Ono što je veliki problem, da mi imamo zapravo više od 70 tisuća koji su u invalidskoj mirovini, a potencijal su da još uvijek mogu nešto raditi. Oni nisu u aktivnom zaposlenju.”

Savjetnica ministrice za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Zvjezdana Bogdanović spomenula je problem pristupa osoba s invaliditetom različitim uslugama, posebno u manjim sredinama: “Jedinice lokalne područne samouprave još uvijek zapravo doživljavaju i djecu s teškoćama i osobe s invaliditetom kao osobe za koje uvijek i u svemu treba skrbiti isključivo država, što zapravo nije točno. Oni su njihovi građani, njihova djeca, kao i sva ostala djeca i svi ostali građani.”

Osobe s invaliditetom mogu puno doprinijeti društvu

Osnivač Zaklade “Čujem, vjerujem, vidim” Mirko Hrkač je naglasio:

“Osobe s invaliditetom žele biti ravnopravne, sudjelovati u društvu i dati nešto društvu. Nije naš cilj da mi nešto tražimo od društva. Postoji veliki broj osoba s invaliditetom koji puno toga mogu učiniti, puno toga rade za zajednicu, a tako i svaka druga osoba.”

“Mislim da je prvenstveno problem, kada se sve osobe s invaliditetom svrstava pod jednu kategoriju. Naravno, postoje osobe s invaliditetom koje su nažalost i socijalni slučajevi, ali dobar dio osoba s invaliditetom su jednostavno osobe s invaliditetom i mogu puno toga doprinijeti društvu. Mislim da je jedan od problema možda taj što nas se sve stavlja pod jedno ministarstvo, pod jednu ustanovu.”

S obzirom da Zaklada prilagođava literaturu slijepim i slabovidnim osobama te osobama s problemom disleksije, Hrkač je spomenuo da su za jedan natječaj imali i potporu i preporuku svih relevantnih znanstvenih i obrazovnih institucija, ali ipak nisu dobili sredstva.

Poteškoće osoba s invaliditetom

Slonjšak je navela i druge probleme s kojima se susreću osobe s invaliditetom, poput neusklađenih zakona, neprilagodbe svih vrsta prometa, otežanog pristupa zdravstvenim uslugama, diskriminatornih odluka i dijela loših propisa. “Međutim, što se tiče zapošljavanja, trenutno imamo situaciju da smo u tom području učinili doista velike pomake što se tiče izmjene propisa, doneseni su neki pravilnici.”

“Radi se na tome da se osigura razredna prilagodba, odnosno podrška osobi, bez obzira o kojem se oštećenju radi. Tako će doista na radnom mjestu dobiti ono najbolje što može dobiti i biti aktivan i jednako vrijedan radnik kao i osoba bez invaliditeta”, nadodala je.

Aktivnosti institucija

Ministarstvo se trudi osigurati usluge svima koji su u potrebi, koliko god je to moguće te surađuju i s lokalnom samoupravom i organizacijama civilnog društva: “Mi se trudimo u ovom trenutku raširiti tu mrežu usluga, na način da formiramo mobilne timove koji će onda biti oni koji će odlaziti u obitelji i pružati podršku obiteljima, kako djeci s teškoćama tako i odraslim osobama.

“Imamo inovativne usluge tipa osobnog asistenta, tumača znakovnog jezika, videćeg pratitelja za slijepe osobe, i doista se trudimo sve ove godine uspostaviti što je moguće širu i veću mrežu takvih usluga. I one su pokazale dosta dobar rezultat”, poručila je Slošnjak.

“Možemo govoriti o tome imamo li ih dovoljno i je li satnica dovoljna. Nažalost, nije. Ali u tome radimo velike pomake i nastojimo što je moguće brže uspostaviti sustav koji će osigurati da svaka ta osoba koja treba tu vrstu podrške, nju i dobije.”

Hrkač je zaključio da promjena u pristupu osobama s invaliditetom ipak ima: “Za razliku, mogu tako reći, od prije desetak godina, danas je puno bolje stanje; a ipak vjerujem da postoji još toliko toga što se može učiniti. Potrebno je da se iše komunicira s onima koji su najbliži osobama s invaliditetom. To su njihove obitelji i udruge, civilno društvo koje s njima pokušava surađivati, da ih na neki način dovede u društvo u ravnopravan položaj. To je po meni najbitnije.”

Kako je rekao, i mediji su jako u tome bitni. Smatra kako ne treba ići s nekim senzacijama.

“Naravno, ako postoji neka teškoća, treba je nastojati riješiti. Nije dovoljno da bude samo jedno ministarstvo ili jedno tijelo uprave. Treba to dislocirati po svim tijelima uprave da svaka ta uprava ima dio koji bi rješavao probleme određenih osoba s invaliditetom, jer ne može jedno ministarstvo ili određena grupa ljudi rješavati svaki problem.”