Željko Zadro prisjetio se da nije bilo lako organizirati obranu, ali zahvaljujući Tomislavu Merčepu i Blagi Zadri temelji obrane udareni su krajem devedesetih.

“Obrana koju su oni tada postavili izdržala je do kraja sa samo nekim malim preinakama”, rekao je Zadro. Upozorio je kako nismo imali oružje “dobili smo dvije puške i četiri okvira i to je bilo naše oružanje”.

“Nakon što su u pomoć stigli Tigrovi obrana Vukovara je dodatno ojačala. Kada smo ih vidjeli kako su obučeni i koje naoružanje imaju oni su za nas postali uzor i ujedno nam davali vjetar uz leđa. Mnogo smo naučili od Tigrova. Za nas je rat bio sasvim nova situacija. Nikada prije nismo se našli u nekoj sličnoj situaciji, a nismo ni zamišljali da će nas tako što jednom dočekati. Osobno nisam imao doticaj s oružjem i granatama, a na bojištu sam prvi put čuo zvuk tenka. Tenk kad grune duša ti se raspada. Prvi put kada sam čuo taj zvuk cijeli sam se raspao. U hodu smo učili što je to rati i privikavali se kako on funkcionira”, podsjetio se Zadro.

Osobno nisam imao doticaj s oružjem i granatama, a na bojištu sam prvi put čuo zvuk tenka. Tenk kad grune duša ti se raspada.

Orešković se prisjetio početka sukoba na Trpinjskoj cesti. “Mislim da su krenuli nepripremljeni i da su imali krive informacije o nama. Čini mi se da su vjerovali da nemamo apsolutno ništa, ali realno rečeno mi ni nismo imali neke šanse naspram njih. Zbog toga su oni smatrali da će za par sati presjeći liniju i riješiti sve. No, mi smo u svojim redovima imali hrabre ljude, usudio bi se reći lude koji su uzeli nešto oružja i stali pred njih, a to su Marko Babić, Andrija Marić i još par momaka. Oni su stali sa strane, uhvatili položaj i pogodili prvi tenk i tada kod neprijateljske vojske nastaje panika. Nakon što su zaustavili prvi tenk netko je opalio i pogodio peti tenk. Iz tih razloga se neprijateljska vojska nije mogla vratiti nazad”, rekao je vukovarski branitelj.

No, mi smo u svojim redovima imali hrabre ljude, usudio bi se reći lude koji su uzeli nešto oružja i stali pred njih, a to su Marko Babić, Andrija Marić i još par momaka.

“Gubitak Blage Zadre bio je bolan za sve nas. Poznavao sam ga i prije rata i on je zaista bio jedan miran i blag čovjek. Povezati takvog Blagu s onim najodlučnijim i najhrabrijim čovjekom nikad ne bih mogao da nisam to vidio svojim očima. Zaista je bio vrhunski zapovjednik, ali prije svega bio je čovjek. Prema svakom vojniku odnosio se s poštovanjem i svakoga je poznavao u dušu. Poseban je čovjek bio”, nadodao je Orešković.

“Nisam direktno na bojištu komunicirao s Blagom Zadrom jer smo bili na različitim punktovima. Sjećam se samo da je uvijek apelirao da se ne puca bez razloga. Znao je koliko ima oružja na terenu i često je dolazio povjeravati koliko još oružja ima te je li potrošeno s razlogom ili bez razloga. Vodio nas je svojim primjerom i svojim uzorom. Nekako se osjeti kada čovjek laže, a na njemu se vidjelo da je uvijek iskren. Kod Blage se prvo vidjelo se da je čovjek u punom smislu te riječi”, istaknuo je Željko Zadro.

Bez vjere mi se ne bi održali niti bi opstali. Najveću motivaciju dobivao sam iz vjere.

Orešković je naglasio da je u tim trenucima vjera bila presudna. “Bez vjere mi se ne bi održali niti bi opstali. Najveću motivaciju dobivao sam iz vjere”, nadodao je.

“Apsolutno je vrijedilo boriti se do kraja. Jednostavno mi smo taj period živjeli intenzivno i to je bio anđeosko vrijeme. Mi smo bili jedno tijelo. Svi smo tamo dragovoljno se borili po primjeru Isusa Krista i s idejom da ćemo s našim otporom pomoći Hrvatskoj da se organizira”, zaključio je Zadro.

Orešković je nadodao kako je za njih bilo teško razdoblje, “ali drago mi je da sam bio tamo i dao svoj doprinos i slažem se da je vrijedilo”.