Sv. Jakov Markijski smatra se jednim od „četiri stupa franjevačke opservancije“.

Uz Bernardina Sijenskog, Ivana Kapistrana i Alberta iz Sarteana, bio je najustrajniji promicatelj reforme franjevačkog reda koju je širio propovijedajući. Među brojnim gradovima Apeninskog poluotoka te istočne obale Jadrana i Bosne, Jakov je u nekoliko navrata boravio u Dubrovniku, piše Matko Matija Marušić u znanstvenom radu „Sveti Jakov Markijski i čudo anđela uz raspelo u crkvi Male braće u Dubrovniku.“

O tim boravcima i djelovanju svjedoči niz pisanih izvora.

Prema podacima iznesenima u procesu beatifikacije 1607. godine, Jakov je prilikom boravka u Dubrovniku inicirao postavljanje dvaju anđela s kadionicama s obje strane raspela koja su, prema njegovim riječima, trebala napraviti čudo.

U njemu stoji:

»U crkvi samostana sv. Franje, od davnih vremena postojalo je i danas postoji veliko drveno raspelo iznad glavnog oltara, a sa strana su dvije figure anđela izrađene od drva, koji su u svojim rukama držali kadionice. Njih bijaše postavio blaženi fratar Jakov Pićenski ili Markijski, izrekavši ove riječi: ‘Jednom će ovi anđeli napraviti čuda’, kako se i dokazalo.

Naime, za istoga davnog vremena, rečene dvije kadionice, za vrijeme svečanih časova, blagdana i nekih važnih događaja, same su se pomicale bez ljudske pomoći. Pokrete su vidjeli svi, kao da su dva akolita na pobožan način kadila rečeno raspelo.«

Ovako opisan događaj potvrdilo je dvanaest svjedoka među kojima su bila i dvojica dubrovačkih nadbiskupa.

Argument za beatifikaciju

Godine 1607. dubrovačko čudo predstavljeno je kao jedan od argumenata za beatifikaciju. Tada ustanovljena službena verzija osnova je za kasnije izvore o čudu.

Franjevački povjesničar Luka Wadding pisuje i precizan smještaj raspela – „pred glavnim oltarom, iznad poprečne grede“. Gaspare da Monte Santo dodaje pojedinosti koje se ne nalazi u ranijim izvorima – navodi kako je Jakov prilikom postavljanja anđela posebno upozorio da se moraju štititi od vatre.

Sedam godina nakon predstavljanja dubrovačkog čuda dok Jakov još nije bio beatificiran izdavač Simone Parlaschi šalje bolonjskom plemiću Giacomu Dondiniju tekst o čudu popraćen crtežom. Tekst je u literaturi djelomično objavio Fisković, a cjelovito Velnić. S crtežom Il vero ritratto della divotissima imagine (1614.) predstavlja najiscrpniji sačuvani izvor.

Parlaschi navodi kako je kapucin donio vijest o čudu s raspelom u crkvi Male braće te da je crtež s autentikom trebao biti otisnut, zbog čega ga šalje Dondiniju. Drugi dio teksta jest autentificirano svjedočanstvo čuda, koje potpisuje Marcello Baldassino, uz crkveno odobrenje i Imprimatur.

Izvor je ključan za recepciju čuda početkom 17. stoljeća.

Il vero rittrato della divotissima Imagine, 1614., Dubrovnik, samostan Male braće (preuzeto iz: Grgo Gamulin, bilj. 54) / Il vero rittrato della divotissima Imagine, 1614, Dubrovnik, Franciscan monaster (source: Grgo Gamulin, note 54)

Godine 1613., u danima prije Božića, desni anđeo s kadionicom, inače nepokretan, za pjevanih dijelova liturgije kadio je raspelo.

Iduće godine na Veliki četvrtak anđeo je pokretao kadionicu pri podizanju hostije i kaleža. Na Veliku subotu glavni dio slavlja bili su čudotvorni anđeli koji su kadili raspelo, a u trenutku Slava Bogu na visini pokrenuli su se pred vjernicima, koji su se »topili od slatkoće«.

Jedini poznati podatak o raspelu u crkvi Male braće potječe iz godine 1439. kada je jedna dubrovačka plemkinja oporučno ostavila novac za ulje koje je gorjelo podno raspela, ali
ni u ovom slučaju ne znamo na kojoj se poziciji u crkvi ono nalazilo. U samostanskoj zbirci, danas smještenoj u kapitularnoj dvorani, čuva se raspelo datirano u prvu polovinu
16. stoljeća. Ono, međutim, ne može biti raspelo iz izvora jer se jasno navodi da su potres i požar 1667. godine uništili raspelo vezano uz čudo Jakova Markijskog.

Kako se najavljeno čudo u crkvi Male braće uklapa u Jakovljevo djelovanje?

Među njegovim čudima nalazi se više slučajeva ozdravljenja povezanih s Raspetim, bilo s Imenom Isusovim ili samim raspelom.

U „Propovijedima“ opisuje događaj iz Norcie gdje je postavljanje raspela izazvalo religijsko pročišćenje i oprost oca čiji je sin bio nepravedno ubijen. U Sušicama je čudo također izveo preko čudotvornog raspela, dok je u Macerati posredovao monogram Isusova imena.

Uključimo li dubrovački slučaj, vidimo da se u potpunosti uklapa u njegovo propovjedničko djelovanje usmjereno na centralnost Krista.

Beatifikacija 1624. i uništenje raspela 1667. godine

Na najistaknutijem mjestu u crkvi, i uz anđele koji su izvodili čudo, raspelo je dočekalo proces beatifikacije Jakova Markijskog tijekom kojeg je naručen crtež za izradu bakropisa (1614.). U istraživanje okolnosti ove narudžbe tek se treba uputiti.

Ipak, za buduća istraživanja važno je istaknuti da se vrijeme postupka beatifikacije i narudžbe crteža podudaraju što upućuje na zaključak kako je svrha crteža bila njegovo otiskivanje i distribucija.

U prilog tomu ide i navođenje Jakova kao blaženika premda mu je ta titula dodijeljena tek deset godina kasnije.

Svrha bakropisa bila je proširiti glas o Jakovljevu čudu i razglasiti mjesto čuvanja čudotvornog predmeta. Namjera je bila pomoću crteža omogućiti njegovo čašćenje unutar malih kućnih svetišta koja su osim obiteljima dragih svetaca mogla častiti i raspelo iz crkve Male braće.

O takvoj svrsi sastavljanja teksta govori i Parlaschijev dio u kojem jasno kaže da je bilo planirano otiskivanje crteža s autentikom. Međutim, kako navodi Grgo Gamulin, crtež vjerojatno nikada nije bio otisnut.

U franjevačkom nekrologiju 1667. godine s velikim je žalom zabilježeno da su u potresu i požaru stradali anđeli.

Od tada crkva Male braće više nije bila mjesto čuvanja čašćenog predmeta. U međuvremenu je dubrovački narod svoje molitve usmjerio prema raspelu s Dakse, radu Jurja Petrovića na kojem se gomilanjem rana vjerno prikazuje muka i smrt na križu kao i raspelu u crkve sv. Dominika u Dubrovniku.