U emisiji smo Domagoja Pejića upoznali i kao pisca, putopisca, scenarista i redatelja filmova od kojih su neki i nagrađeni na međunarodnim festivalima. Prisjetio se naš Domagoj Pejić gdje je bio na današnji dan 1997. godine.

Bio sam u starim prostorijama HKR-a, Voćarska 106. na Šalati. Bila je subota. Sjećam se dragih kolegica i kolega, pa i onih koji više ne rade na ovom radiju. Dobro se sjećam tog podneva. Nekoliko minuta prije podneva došao je uzoriti kardinal, zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, prvi glas koji se začuo u eteru HKR-a.

Domagoj Pejić i Katarina Varenica

Sjećam se i brojnih kolegica i kolega iz Glasa koncila, Informativne katoličke agencije i drugih katoličkih medija. Sve je još živo u sjećanju. Tek su prošle 24 godine, pa ako doživim i sljedeće 24, mislim da ću se i nakon 48 godina živo sjećati te subote, tog krasnog početka. A kamo ćemo otići, zaista nismo znali. Sjećam se i prvog ravnatelja HKR-a patera Mirka Mataušića. Sve je duboko, na sigurnom, pohranjeno.

Svibanj je znakovit u Domagojevu životu. Nakon vremeplova na početak HKR-a, putujemo s njim i u 2004. godinu. Bio je to dan kad je ušao u Rim, nakon 27 dana pješačenja od Zagreba, u povodu 84. rođendana pape Ivana Pavla II. i, kad je s velikom tremom, nestrpljenjem i velikim emocijama iščekivao susret s njim.

Domagoj Pejić, Tanja Maleš i Diana Tikvić

Dva dana prije tog susreta hodao je Rimom, u pratnji najboljih vodiča, mons. Antuna Sentea ml. i vlč. Ivana Gretića. A sutradan, 18. svibnja bio je rođendan papa Ivana Pavla II. a vrhunac, susret koji je čekao, dogodio se 19. svibnja. Bila je to kruna tih 27 dana pješačenja, svih muka na kojima je zahvalan Bogu te na gostoprimstvu Hrvatskom zavodu sv. Jeronima.

Iz tog susreta počelo je i Domagojevo književno stvaralaštvo. Prva knjiga bila je „Hvala, Sveti Oče”, svojevrstan putopis ili hodočasnički dnevnik.

Motiv za to pješačenje bio je studeni 2003. godine – Zahvalno hodočašće Hrvata katolika za tri apostolska pohoda Ivana Pavla II. Hrvatskoj i dva Bosni i Hercegovini. „Audijencija u dvorani Pavla VI. Bio sam jedan od 10 000 hodočasnika naguranih unutra i vani. Papa Ivan Pavao II. bio je tada u invalidskim kolicima i nije mogao pročitati tekst pozdrava. Uz njega je bio mons. Petar Rajič koji je pročitao pozdrav na hrvatskom jeziku. Kad su ga izvodili vani, Papa je signalizirao da ga zaustave i još jednom svima dao blagoslov. Bio je takav pljesak, takvo oduševljenje! I znam da sam u tom trenutku zavapio: „Bože, molim te, kad idući put dođem u Rim, da ga opet pronađem živog.”

I tu se kod Domagoja počela rađati ideja zahvalnog hodočašća. Konačna odluka donesena je 10. veljače na blagdan bl. Alojzije Stepinca, da to bude njegova zahvala i njegova molitva za papu Ivana Pavla II.

„Tijekom pješačenja tih 27 dana, kad bih došao u neki samostan ili župu, gdje sam noćio, zapisivao sam u mali rokovnik bilješke, kratke natuknice što mi se tog dana događalo. A kad sam se vratio, pitali su me hoću li sve to zapisati u knjizi. Mislio je: „Cesta ispred mene. Cesta iza mene. Uglavnom oblačno nebo koje me zalijeva, onako obilno i, što je tu zanimljivo za pisati?”

Međutim, nakon nekog vremena, ipak je osjetio želju sve staviti na papir. „Ali, te moje bilješke mi zapravo nisu ni trebale. Sve je bilo još toliko živo pohranjeno u meni, da je tekst samo izlazio.” Kad su ga kolege pitali za naslov, Domagoj je odmah znao da samo jedan naslov dolazi u obzir: Hvala, Sveti Oče!

Svjetlana Đuran, Hrvoje Josip Bišćan, Tanja Maleš i Domagoj Pejić

Književni Domagojev prvijenac prati i istoimeni film „Hvala Sveti Oče – cesta sjećanja”, nastao nešto kasnije. Doznajemo i kako je Domagoj krenuo u filmske vode te kako je nastao taj film.

Naišavši na jednu internetsku stranicu koja je vrlo ružno pisala o papi Ivanu Pavlu II. rekao je: „ Pa dobro, ako se netko toliko potrudio napisati nešto što nije istina, ja ću se potruditi i pokazati da je taj čovjek vrijedan svakog žulja i zaista velikih muka. I film je završen nakon smrti pape Ivana Pavla II., na njegovom grobu.

Nakon smrti Ivana Pavla II. Pejić je posjetio njegov grob, a do Rima je išao autom, istim putem kojim je nekada pješačio i tako je nastao film “Hvala Sveti Oče – cesta sjećanja”. Za taj film je i nagrađen na natjecanju u gradu Bezgrešne Niepokalanowu na XXIII. Međunarodnom katoličkom u filma i multimedije. Film je osvojio treće mjesto u kategoriji amaterskog filma.

Ljubav prema papi Ivanu Pavu II. odvela je Domagoja i do druge knjige „Santo subito”.

„Nisam to planirao, ali kad sam naišao na jedan tekst o njegovom posljednjem pohodu Poljskoj, kad je vraćajući se iz Krakowa, helikopter letio iznad Wadowica i netko je javio da će Papa preletjeti, na ulicama i trgovima su se okupili ljudi koji su ga željeli pozdraviti. Papa je to doznao i zamolio je pilota da preleti tri puta iznad Wadowica.

Možda je pogledom tražio crkvu u kojoj se krstio, kuću u kojoj je rođen i znao je da posljednji put vidi grad svog rođenja i svog djetinjstva. Toliko me ta scena dirnula. Bio sam tada u maloj režiji na Šalati i odlučio sam tada da ću prikupiti sve one scene koje su mi najljepše i najbolje iz njegova života.

I tako su nastale i iduće dvije knjige „Dom pokraj Visle” i „Rođen sam u Wadowicama”.

Domagoj putuje kroz zavičaj pape Ivana Pavla II. Posjećuje Wadowice i Krakow te neka manje poznata mjesta važna za život Karola Wojtile i njegove obitelji, bez koje ostaje u 21. godini života. Poput pravog pustolova i istraživača Pejić pronalazi i kamenolom u kojemu je mladi Karol radio kao student te mnoga druga mjestašca i podrume koje može naći samo čovjek osobite ljubavi za papu Ivana Pavla II..

Radne snage HKM-a: Slavko Nedić, Ante Peran i Domagoj Pejić

Na međunarodnom festivalu kršćanskog filma ‘Magnificat 2015’ održanom u Bjelorusiji, Domagoj Pejić je kao jedini amater među profesionalcima, dobio priznanje organizatora za sljedeći svoj film ‘Karolu s ljubavlju’ – film, kako piše na priznanju – ‘rađen s osobitom ljubavlju prema svetom Ivanu Pavlu II’. Četiri knjige i tri filma, uz spomenute i film ‘Pozvali su ga iz jedne daleke zemlje’, snimljen u zavičaju Karola Wojtyle, jednostavno su izašla iz njega jer je osjetio potrebu u srcu. Na kraju slavljeničkog Kulturograma HKR-a Domagoj Pejić nam je otkrio:

 „Želja mi je samo opet pobjeći preko granice, u Wadowice, u Krakow, jer tamo se osjećam sretan, kao na svom. Imam osjećaj, ništa ne glumim, kao da neka draga mjesta svog djetinjstva i svoje mladosti Ivan Pavao II. opet gleda kroz moje oči.”

Cijelu slavljeničku emisiju poslušajte ovdje: