U našoj likovnoj baštini to raspelo zauzima posebno mjesto

“U trijumfalnom luku crkve sv. Dominika u Dubrovniku nalazi se veliko slikano raspelo majstora Paola Veneziana, jednog od vodećih venecijanskih umjetnika 14. stoljeća. U našoj likovnoj baštini to raspelo zauzima posebno mjesto iz nekoliko razloga. Kao prvo, riječ je o jednom od najznačajnijih umjetnika u jadranskom bazenu 14. stoljeća, Paolu Venezianu, slikaru koji je u Veneciji spojio stari, onaj bizantinizirajući način slikanja sa zapadnim karakteristikama koje poznajemo pod stilskim određenjem gotike. Četrdesetih godina 14. stoljeća Veneziano je izradio nekoliko važnih narudžbi za crkve u Veneciji. Ponajprije, tu valja spomenuti Palu Feriale odnosno ormar za glavni oltar duždeve crkve sv. Marka. Svega nekoliko godina kasnije, najvjerojatnije oko 1348. ili u zadnjim mjesecima 40-ih godina 14. stoljeća, naručuje se to veliko raspelo za dominikansku crkvu. Naime, jedan od dubrovačkih plemića Šimun Orestij ostavlja tada 150 perpera za izradu tog velikog i skupocjenog predmeta. Valja spomenuti da je za istu crkvu, samo nekoliko godina kasnije 1352., naručena jedna oltarna pala, također narudžba plemićke obitelji, u ovom slučaju Lukarevića”, naglašava Marušić.

Paolo Veneziano ovaj veliki predmet, koji je visok više od pet metara, vrlo vjerojatno radi u Veneciji te ga brodom šalje u Dubrovnik. Raspelo je na licu mjesta sastavljeno i postavljeno u trijumfalni luk crkve u kojem se i danas, nakon svih ovih stoljeća, nalazi.

“Paolo Veneziano ovaj veliki predmet, koji je visok više od pet metara, vrlo vjerojatno radi u Veneciji te ga brodom šalje u Dubrovnik. Raspelo je na licu mjesta sastavljeno i postavljeno u trijumfalni luk crkve u kojem se i danas, nakon svih ovih stoljeća, nalazi. Dolaskom tog djela u Dubrovnik došla je i jedna nova ikonografija uređenja crkvenih svetišta, odnosno trijumfalnih lukova tih vizualno najjačih punktova crkve koji se nalaze iznad glavnih oltara. Raspelo osim središnjeg prikaza raspetog Krista sa strane ima postavljene figure Djevice Marije – raspelo s desne strane – i Ivana Evanđelista, pri čemu se radi o grupi raspeća s adolentima. Na krakovima samog križa su simboli evanđelista, pod raspelom je Adamova lubanja – prema srednjovjekovnoj legendi da se na mjestu na kojem je bio postavljen Isusov križ nalazio Adamov grob, – a iznad raspetog Krista i titule s INRI – Isus Krist kralj Nazarećana – nalazi se pelikan koji vlastitom krvlju hrani mlade pri čemu se još jednom radi o jednom poznatom ikonografskom motivu u srednjem vijeku poprilično raširenom u kojem je pelikan uziman kao prefiguracija Krista i Kristove muke na križu. U bogatom, izrezbarenom okviru koji je istovremen ostalim likovima nalaze se anđeli koji s kadionicama kade to raspelo te likovi starozavjetnih proroka. Radi se, dakle, o jednom poprilično kompleksnom ikonografskom programu koji je u tom trenutku zaista predstavljao novinu u načinu na koji su crkve u unutrašnjosti bile uređene”, ističe Marušić.

Raspelo je i u vjerskom imaginariju imalo posebno mjesto. Kada su Francuzi ušli u grad crkve i samostani su im tada poslužili kao kasarne i jedan je francuski vojnik pogodio metkom Venezianovo raspelo i ostao je na mjestu mrtav

“Raspelo Paola Veneziana kao i sve te velike predmete koji su naručivani kroz cijelo srednjovjekovlje treba zapravo promatrati u kontekstu uloge koju su oni imali u jednom liturgijskom prostoru. I upravo nam je u tom svjetlu važan motiv anđela s kadionicama koji na neki način ponavljaju gestu koju su akoliti obavljali na glavnom oltaru dominikanske crkve, dakle, točno ispod Venezianovog raspela. Spomenuo sam kako je ono visoko preko 5 metara i time se ubraja među najveće sačuvane predmete iz tog doba i koliko je meni poznato veličinom prednjači među srednjovjekovnim narudžbama u sakralnim prostorima Dubrovnika, a zasigurno i istočnog Jadrana.
Naposljetku, vrijedi spomenuti da je to raspelo, osim što se radi o djelu koje zaslužuje svoje mjesto u svim pregledima umjetnosti 14. stoljeća u ovom dijelu Europe, i u vjerskom imaginariju imalo je posebno mjesto. Naime, riječ je o narudžbi koja je ostvarena u vrijeme kuge sredinom 14. stoljeća te je, barem prema dokumentima kojima raspolažemo, riječ o monumentalnom, protukužnom zazivu. Premda je kasnije zabilježeno također jedno čudo. Naime, kada su Francuzi ušli u grad crkve i samostani su im tada poslužili kao kasarne i jedan je francuski vojnik pogodio metkom Venezianovo raspelo i ostao je na mjestu mrtav. U tome čujemo na neki način onaj ton brojnih srednjovjekovnih čuda koja su bila vezana uz monumentalna raspela. Tijekom posljednjeg napada na Dubrovnik za vrijeme Domovinskog rata raspelo je bilo skinuto s trijumfalnog luka kako bi ga se sačuvalo u slučaju zračnog napada. Dominikanci su ga tada htjeli ostaviti na samom glavnom oltaru, međutim u jednoj prepisci s povjesničarima umjetnosti koji su argumentirali da to raspelo treba vratiti na svoje izvorno mjesto, ono je ondje vraćeno i nalazi se, evo, i danas nakon tolikih stoljeća”, zaključio je Marušić.