Ovo sačuvano zadarsko raspelo Krista prikazuje kao živog, a ne kao mrtvog

“Najstarije srednjovjekovno monumentalno raspelo u crkvama istočnog Jadrana, odnosno na području današnje Hrvatske čuva se u Zadru. Tamošnja mala, ali djelima iznimno važna sakralna zbirka Franjevačkog samostana sv. Frane čuva više od dva metra veliko drveno raspelo, slikano i rezbareno, koje se uobičajeno datira u 12. ili 13. stoljeće. Ovo sačuvano zadarsko raspelo Krista prikazuje kao živog, a ne kao mrtvog. Riječ je o karakterističnoj srednjovjekovnoj ikonografiji raširenoj u 12. i u dobrom dijelu 13. stoljeća koja inzistira na tom prikazu aludirajući na Krista kao pobjednika nad tamom, nad smrti i nad patnjom. Nije riječ o čovjeku koji je podlegao patnji i smrti na križu, već o osobi, odnosno božanskome biću koje je nadišlo tu smrt”, naglasio je Marušić.

činjenica da su mišljenja o ovome raspelu toliko različita govori nam o jedinstvenom položaju ovog zadarskog raspela unutar korpusa raspela istočne i zapadne obale Jadrana

Spomenuto je već kako se raspelo datira u 12. ili 13. stoljeće, a riječ je o tome da su istraživači kroz proteklih čak stotinu godina bavljenja ovim važnim raspelom ponudili oprečna tumačenja njegove datacije. Neki od istraživača u koje ubrajamo i Grgu Gamulina, koji se na neki način i najviše bavio ovim raspelom, inzistirali su na njegovoj dataciji u sredinu 12. stoljeća, već oko 1150. i 1160. godine. S druge strane cijeli niz istraživača pokušao je pobiti tako ranu dataciju smatrajući kako je ipak riječ o radu sredine 13. stoljeća, a neki su čak tu dataciju pomalki do 1270., odnosno 1290. godine. Budući da analiza drva nije učinjena u istraživanjima smo se primorani opredijeliti za jednu od te dvije datacije ili možda ponuditi neku treću. Sama činjenica da su mišljenja o ovome raspelu toliko različita govori nam o jedinstvenom položaju ovog zadarskog raspela unutar korpusa raspela istočne i zapadne obale Jadrana”, rekao je Marušić.

ovo raspelo teško je datirati samo pomoću njegovih oblikovnih karakteristika

“Promotrimo li cijeli korpus iz 12. i 13. stoljeća i pokušamo li smjestiti ovo raspelo u neku od struja koje su identificirane tijekom desetljeća istraživanja, vidjet ćemo da to nije baš tako lako, odnosno da po mnogim svojim karakteristikama ovo raspelo predstavlja jedan izolirani slučaj. Ne radi se tu toliko o samoj ikonografiji koja je bila opće mjesto tog doba, već o likovnim karakteristikama raspela koje se smatraju bizantinizirajuće, odnosno asociraju na istovremeno stvaralaštvo Bizanta (12. i 13. stoljeće). Zbog toga je teško ovo raspelo datirati samo pomoću njegovih oblikovnih karakteristika dok s druge strane jedinstvenost ovog djela počiva na vrlo bogatoj opremljenosti tekstom. Osim samih naslikanih likova – živućeg Krista, Djevice Marije, sv. Ivana i sv. Mihovila, na raspelu se nalazi i karakteristični titulus napisan u kombinaciji grčkog i latinskog, zatim veliki titulus grčka riječ za raspeće koja je napisana s jednom pogreškom koju neki istraživači smatraju fonetskim načinom zapisivanja te riječ dok ispod Kristovih ruku teče jedan dulji latinski stihovani natpis koji glasi: In me credentes, ad me concurrite gentes (Hrlite svi koji u mene vjerujete). Postojanje čak tri natpisa na jednom raspelu je unikum u tom korpusu i tekst zadarskog raspela je važan ne samo zbog toga što opisuje ono što je prikazano na raspelu, već i što na jedan suptilan način komunicira s vjernicima koji su u 12. i 13., a sigurno i u kasnijim stoljećima molili pred njim pozivajući ih da se utječu upravo ovom svetom prikazu Krista. Na temelju svih ovih karakteristika, i oblikovnih i natpisa, raspelo je opravdano uključeno u sve preglede romaničke i gotičke umjetnosti istočnog Jadrana. Želja je svih nas istraživača koje zanima rana baština da nekim novim istraživanjima, koja će u obzir uzeti i dendrokronologiju, odnosno dataciju ovog drva analizom C 14, možemo temeljiti neke svoje buduće zaključke”, zaključio je Marušić.