Latinski beatus znači „blažen“. U skladu s tim proglašenje blaženim je beatifikacija. Latinski sanctus znači „svet“. U skladu s tim proglašenje svetim trebalo bi biti sanktifikacija, ali ipak nije nego kanonizacija. Nastanak te riječi u vezi je s riječju kanon – „popis svetaca“. Tim činom proglašeni svetac, svetica ulaze u popis svetaca opće Crkve. Oni se time stavljaju kao uzori krjeposna života cijeloj Katoličkoj Crkvi.

I pridjev svet ima određeni i neodređeni oblik. Neodređeni glasi: svet, sveta, sveto. Određeni: sveti, sveta, sveto. U svezi proglašen svetim, proglašenje svetim stoji neodređeni oblik: svetim. Kao u svezi proglašen krivim, a ne krivim. Nakon proglašenja svetim, pridjev svet kao naslov dodaje se imenu, postaje zajedno s imenom ustaljena sveza i to u određenom obliku: sveti Franjo, sveta Klara.

Od pridjeva svet izvedena je imenica svetac, svetica. Sa sveticom nema pravopisnih ni pravogovornih problema, ali sa svecem ima. Eto, npr. i vokativ jednine je svecem kao da je c nepčani suglasnik, ali u frazi petkom i svecom u značenju „uvijek“ ipak je svecom.

Imenica svetac ponaša se jednako kao otac. U gen. jednine izgovaramo sveca, u vok. sveče, u instrumentalu svecem. Nom. mn. je sveci, gen. svetaca. Primjećujemo da se glas t negdje pojavljuje, a negdje po fonološkim zakonima ispada. To se zbiva u suglasničkim skupinama tc i tč. Po etimološkom pravopisu to se t uvijek piše bez obzira na izgovor. Fonolozi kažu da to c u sveca izgovaramo malo napetije jer nam je u svijesti gubitak toga t pa se to nekako nadomješta. Zato je Vijeće za normu hrvatskoga jezika zaključilo da se to t uvijek piše. Vijeće ne propisuje da se tako mora i izgovarati. Svetac je ostao iznimka. Dopušteno je pisanje sveca i svetca, sveci i svetci. Ali je uvijek svetački i ne može drukčije. I ne treba. Tu nema razloga za ispadanje toga t.

Sveci i blaženici moćni su naši zagovornici i uzori. Slijedimo ih!