U svakodevnoj su komunikaciji, službenim priopćenjima, dijalekt i narječje postale istoznačnice. No da tomu nije tako te da su to imenice različitog značenja, potvrđuje naš poznati akademik Radoslav Katičić pišući o razlikovnosti nazivlja kojim se imenuju mjesni govori ili skupina mjesnih govora. Tijek jezične komunikacije, određen i prostorno usmjeren gospodarskim razmjenama, crkvenom organizacijom i hodočastilištima pa i prometnim mogućnostima uvjetovanim konfiguracijom zemljišta, nužno dovodi do toga da se stvaraju skupine mjesnih govora koji ostaju blisko srodni jedni drugima, a jače se udaljuju od drugih takvih skupina i govora koje ih tvore. Takve skupine s vremenom se jasnije oblikuju i dobivaju svaka svoju fizionomiju. To je ono što jezikoslovci nazivaju dijalektima.

Dijalekt je govor nekoga mjesta, kraja, pokrajine, za razliku od književnoga ili standardnoga jezika. Poseban tip živoga, govornog jezika proširen na nekom užem ili širem zemljopisnom području s izrazitim vlastitim, fonetskim, morfološkim, rječničkim i drugim obilježjima kojim se odvaja od drugih tipova istoga jezika.

Skupinu dijalekata podudarnih obilježja koja stoje naprama drugim takvim skupinama zovu narječjima.

Narječje je jezična grana kojim govore stanovnici određenog zemljopisnog područja. Broj govornika i veličina područja mogu biti proizvoljno veliki. Narječje se, stoga, govoreno na nekom velikom području, sastoji od više dijalekata. Hijerarhija je tu, razvidno je, vrlo jasna. Narječja su u hrvatskom jeziku samo tri: štokavsko, kajkavsko i čakavsko. A dijalekata je mnogo više.

Dijalekt je skupina mjesnih govora, a narječje je skupina dijalekata. Jezik je skupina narječja.

Njegujmo svoje dijalekte i budimo ponosni na naša narječja, ali u službenoj komunikaciji ne zaboravimo na pravilnu upotrebu hrvatskoga standardnog jezika.