Rijetko se koji narod poput hrvatskoga može pohvaliti da za sve mjesece u godini ima vlastita narodna imena. Nazivi mjeseci kojima se danas koristimo u hrvatskome standardnom jeziku prihvaćeni su nakon Hrvatskoga narodnog preporoda kada se kod nas nazivlje ustaljuje i u praksu ulaze nazivi mjeseci iz Kućnika, djela iz 1796. godine čiji je autor slavonski svećenik i pisac Josip Stjepan Reljković.

U hrvatskim je govorima nekoliko naziva za 12., posljednji mjesec u godini: prosinac, božićnjak, velikobožićnjak, gruden, dvanaestik, dvanaesnik, prosunac, prosjenac, prasinac, decembar i dečember. Latinski naziv toga mjeseca koji ima 31 dan (december) dolazi od riječi decem što znači deset. Naime, prema starom rimskom kalendaru to je bio deseti mjesec. Taj su latinski naziv hrvatski govori preuzeli iz talijanskoga ili njemačkoga jezika. Naziv gruden stari je kajkavski naziv, a njegovo se podrijetlo može tumačiti na dva načina: možemo ga povezati sa staroslavenskim nazivom gruditi, što znači gristi pa bi to mjesec u kojem studen grize, a možemo ga povezati i s riječju gruda pa bi to bio mjesec u kojem se prave grude. Nazivi božićnjak i velikobožićnjak u vezi su s Božićem, svetkovinom rođenja Isusa Krista. Naziv prosinac praslavenskoga je podrijetla i jedini je naziv koji pripada hrvatskome standardnom jeziku. Pučka etimologija povezuje ga s glagolom prositi jer je priroda u tom mjesecu pusta, bez plodova, stoga prosinac prosi da bi se preživjelo, a na to upućuje i pučka izreka Ljeto nosi zima prosi. Međutim, etimolozi kažu da bismo ga trebali povezati s pridjevom sin u značenju siv. Naime, u tom su mjesecu dani tamni, sivi pa je pridjev sin u tom značenju uvršten u naziv prosinac.