Mjesto izvan starih jeruzalemskih zidina gdje je Isus raspet na križ zvalo se hebrejski Golgota. Na temelju značenja te hebrejske riječi nastala je latinska verzija toga toponima – Calvaria što je u hrvatski prešlo kao Kalvarija. Kad je dakle riječ o toponimu, gdje je Isus raspet i umro, onda je to vlastito ime mjesta – izvorno Golgota, polatinjeno Calvaria, u nas prilagođeno Kalvarija.

Oba su ta lika duboko ukorijenjena u našu tradiciju. Valja istaknuti da je u našoj tradiciji i u tom smislu riječ Kalvarija znatno potvrđenija nego Golgota. Možda nam se zato riječ Golgota čini punijom, snažnijom – gotovo kao vrhunac muke, patnje, kao završni prizor križnoga puta. Vjerojatno zato vrsni umjetnici riječi, npr. Kranjčević, Krleža i dr., biraju riječ Golgota. Njezinoj osjećajnoj punini zacijelo pridonosi i trosložna struktura riječi s dominantnim samoglasnikom o (u prvom i drugom slogu). Zar vam se ne čini da je stih Povijest je naša prepuna golgota mnogo snažniji od Povijest je naša prepuna kalvarija?! Tu su riječi golgota i kalvarija upotrijebljene kao opće riječi, s prenesenim značenjem koje je utemeljeno na toponimu Golgota i Kalvarija.  One znače ‘velika muka, patnja, mučeništvo, velike nevolje, nesreće…’

Svatko prolazi svoj križni put, svoju kalvariju, ali kao pojedinci i narod imamo i svojih golgota. Čini se da kalvarije duže traju, a golgote su njihova najbolnija završnica. Kalvarije obično imaju i svoju golgotu kao vrhunac, ali se golgote mogu, nažalost, javljati i samostalno kao strašne kratkotrajne patnje. Jednih i drugih kao pojedinci i narod imamo dosta. Bez vjere u pobjedu dobra i bez uskrsne nade teško bi bilo izdržati. Kristova pobjeda nad smrću baca novo svjetlo i na našu patnju. Ona je temelj i naše uskrsne nade.