Susak, maleni otok u lošinjskom arhipelagu poznat je po svom – za naše prilike – neuobičajenom pješčanom krajoliku što se uzdiše usred mora, otprilike između otoka Lošinja i južnog vrha Istarskog poluotoka. Na tim slojevima prapora na vapnenačkoj stijeni nastalo je po mnogočemu iznimno naselje koje se sastoji od starijeg Gornjeg Sela i novijeg Donjeg, zvanog još i spjaža, prema velikoj pješčanoj plaži. Dobro su poznate specifične susačke narodne nošnje te poseban govor kojim se još uvijek služe sansegoti (kako sami sebe nazivaju malobrojni stalni stanovnici otoka). Poznato je također da je otok tijekom dvadesetog stoljeća napustila glavnina stanovništva, potraživši bolji život mahom u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje i danas živi veliki broj potomaka susačkih iseljenika, najviše u Hobokenu, New Jersey. Ali postoji i ona, slabije poznata, prošlost otoka povezana s benediktinskim samostanom koji je ondje davno postojao, a na čijim je razvalinama nastalo mjesto i susačka župa, u sastavu osorske biskupije.

Otok Susak / Foto: TZ Mali Lošinj /

Povijesni podaci o susačkom samostanu govore sljedeće: Hrvatski kralj Krešimir je prije gotovo tisuću godina, 1025., darovao otok benediktincima iz jednog od najvećih europskih opatija, u Monte Cassinu, u južnoj Italiji. Susački je samostan, međutim, izgrađen gotovo pedeset godina nakon darivanja otoka, godine 1070. Samostan je imao dvojni titular: svetog Mihovila i svetog Nikole, dok je crkva bila posvećena samo Nikoli, zaštitniku pomoraca. Ne znamo kako je ta crkva točno izgledala, niti kako su samostanske zgrade bile raspoređene oko nje. Sačuvana je jedna luneta s križem, vjerojatno iz dvanaestog stoljeća, rijetki svjedok nekadašnje kamene opreme benediktinskog samostana. Iz vremena samostana sačuvan je manji potez zida, vjerojatno uglovnog ojačanja samostana koji je s najviše pješčane litice otoka nadgledao najveću otočku uvalu.

Foto: Facebook

O životu benediktinske zajednice također ne znamo mnogo, no možemo pretpostaviti da samostan nije bio jako napučen te nije bio dugog vijeka. Opatija se, naime, ukida u četrnaestom stoljeću čime otok potpada pod osorsku biskupiju. Njegovu su površinu gotovo u cijelosti činili vinogradi koje su obrađivali stanovnici otoka, njih oko tri stotine. Prelaskom otoka u sastav biskupije, započeta je veća eksploatacija prirodnih resursa, te osim vinograda treba spomenuti i ribu i školjke kojih je bilo u izobilju. U tu svrhu dolazi do napučivanja otoka useljenicima iz Sinjske krajine. Daleki odjeci dolaska novih stanovnika u srednjem vijeku i danas se mogu čuti u susačkom govoru. Posrijedi je mješavina štokavsko-čakavskog govora kao osnovnog obilježja tog mnogima nerazumljivog narječja, gotovo pa zasebnog jezika. Zbog izoliranosti otočke zajednice narječje je preživjelo, no govornika je sve manje. Podsjetimo, depopulacija Suska uslijedila je u dvadesetom stoljeću, ponajprije zbog ekonomskih razloga i boljih mogućnost koje su nudile daleki prekooceanski krajevi. Nedugo prije odlaska stanovništva, Susak je imao i najveći zabilježeni broj stanovnika u svojoj povijesti, njih gotovo dvije tisuće. Tada je na otoku postojala i organizirana proizvodnja: grade se vinarija (gdje je u vino prerađivala autohtona vinska sorta, trojišćina) i tvornica za preradu ribe, no i to su danas tek uspomene.

Vratimo se, međutim, u raniju povijest naselja koje je nastalo na razvalinama benediktinskog samostana svetog Mihovila i svetog Nikole. Do osamnaestog stojeća nekadašnja samostanska crkva je bila u ruševnom stanju, zbog čega je osorski biskup (pod čijom se jurisdikcijom nalazio i Susak), naredio njezino rušenje. No, usporedno s rušenjem trošne crkve, osnovana je susačka župa te se otvorila potreba za gradnjom župne crkve. U tu je svrhu upotrijebljena kamena građa nekadašnje benediktinske opatije, a ostali je materijal dopremljen iz Istre. Nova jednobrodna župna crkva bila je razmjerno velika i bogato opremljena, no nažalost nije sačuvana njezina barokna oprema. Posebno je vrijedan bio barokni strop, oslikan medaljonima i ukrašen štukaturama. No, kako je većim dijelom propao zbog nepovoljnih klimatskih uvjeta, recentno je zamijenjen jednostavnim drvenim stropom.

Crkva sv. Nikole Susak / Foto: Facebook

Gradnjom župne crkve osnovano je i otočko groblje, izvorno uz samu crkvu, no ubrzo je, zbog povećanja mjesta, preseljeno na novu, prostraniju lokaciju – Merine. No, oko pitanje ukopa pokojnika na Susku bilo je mnogo kontroverzi. Izvještaji osorskih biskupa često spominju – njihovim riječima – praznovjernost otočkog puka. Oni su, naime, odbijali pokapati svoje mrtve na otoku zbog vjerovanja da se tijela mumificiraju i da ne propadaju. Iz tog su razloga tijela mrtvih Suščana prevozili barkama na Lošinj i ondje ih pokapali. Ipak, u podlozi ovog „praznovjerja“, vjerojatno leži jednostavno objašnjenje. Kada su tijela pokapana plitko u susački pijesak, vjetar je često otkrivao tek dijelom raspadnute leševe. Posebnost današnjeg susačkog groblja, na kojem je početkom dvadesetog stoljeća podignuta kapela Gospe Žalosne, je nedostatak uobičajenih stabala čempresa koji u morskim krajevima signaliziraju grobljanski krajolik. Ova kratka epizoda govori o stoljetnoj zatvorenosti otočke zajednice na otočiću sred mora, ali i kako je jedinstveni krajolik u kojem su živjeli oblikovao njihovo poimanje svijeta i duhovnosti.

Foto: Facebook

Dva važna spomenika  sakralne umjetnosti srednjega vijeka

Prvi od njih je susačko raspelo, znano kao Veli Križ ili Veli Bog. Riječ je o velikom reljefnom raspelu iz sredine ili druge polovice trinaestog stoljeća, jednom od tek nekoliko sačuvanih romaničkih raspela na Jadranu. Krist je prikazan živ na križu, s otvorenim očima i uspravnim tijelom, no izvoran izgled djela nije do kraja razjašnjen. Restauracija raspela je izvršena in situ davnih pedesetih godina prošlog stoljeća, te će nove tehničke mogućnosti doprinijeti novim znanjima o ovoj slabo poznatoj umjetnini. Tom je prilikom utvrđeno da noge i ruke nisu izvorne, već su kasniji dodatak grublje izvedbe od izvorne zamisli. Ruke i noge starih romaničkih raspela u pravilu su najslabije sačuvani dijelovi tih velikih predmeta koje su vjernici oštećivali stalnim dodirivanjem, ali i trganjem komadića koje bi nosili sa sobom prilikom odlaska na plovidbu. Moguće je da su noge i ruke susačkog raspela obnovljene krajem osamnaestog stoljeća kada je raspelo postavljeno u novu župnu crkvu kao važan podsjetnik na dugu povijest kršćanstva na otoku.

Foto: Facebook

Prema legendi, veliko je raspelo doplutalo iz Italije 3. svibnja, no usmena predaja ne pamti točnu godinu u kojoj se ovo čudo navodno dogodilo. Uz intrigantno susačko raspelo vezana je još jedna legenda. Prema njoj su Suščani smanjili glavni ulaz u crkvu kako se raspelo ne bi moglo iznijeti. Ista predaja spominje neimenovanog osorskog biskupa koji je raspelo htio otuđiti otočanima, no do sada nisu pronađeni konkretniji arhivski podaci koji bi potvrdili navodni događaj. U svakom slučaju, procesija koja počinje u župnoj crkvi, iz koje kreće prema uvali Pot Tarnak gdje je raspelo doplutalo, održava ovu predaju živu među otočkim pukom.

Drugi predmet koji se vezuje uz Susak, iako nije sigurno da doista potječe s otoka, je takozvani Osorski evanđelistar, koji se danas čuva u Vatikanskoj knjižnici. Napisan je krajem jedanaestog stoljeća, dakle gotovo dvije stotine godina mlađi od velikog susačkog raspela. Pisan je beneventanom, a na kraju evanđelja je zapisan svečani uskršnji obred, u kojem se moli za bizantskog cara i hrvatskog kralja. U tekstu tog napjeva, koji se naziva Exultet, spominje se samostan sv. Nikole te se pretpostavlja da se radi upravo o susačkom samostanu kojem je evanđelistar poklonjen kada je osnovan.

Kasniji zapis u evanđelistaru, s kraja četrnaestog stoljeća, potvrđuje da je kodeks tada bio čuvan u katedrali u Osoru, a kako je dospio do Vatikana nije u cijelosti razjašnjeno. To se posebno odnosi na okolnosti odnašanja iz Osora krajem devetnaestog stoljeća, no vjerojatno se radi o krađi za potrebe kolekcionara koji su tragali sa starim i rijetkim knjigama. Kako bilo, ona se prvo pronalazi u muzeju Borgia u Vatikanu, 1890. godine evanđelistar je bio na prodaji u rimskoj knjižari Silvia Bocce, gdje ga je kupio jedna minhenski kolekcionar, koji ga je potom prodao Vatikanskoj knjižnici u kojoj se i danas čuva. Daleko od njegova izvornog konteksta (treba napomenuti da niti benediktinski samostan niti osorska biskupija u kojoj je korišten više ne postoje), privukao je pažnju generacija domaćih i inozemnih istraživača koji su ga proučavali kao važni povijesni, književni i likovni dokument jedanaestog stoljeća na Jadranu. Ova bogato oslikana rukopisna osorska knjiga sadrži ulomke iz evanđelja od Bogojavljenja do blagdana sv. Andrije, a za hrvatsku glazbenu povijest posebno je važna činjenica da su na kraju knjige zabilježena i notirana tri liturgijska recitativa s napjevom.

Prošlost otoka Suska neodjeljiva je od benediktinske i srednjovjekovne povijesti otoka. Obrađujući nekoliko ključnih spomenika – ponajprije veliko romaničko raspelo iz trinaestog stoljeća i takozvani Osorski evanđelistar s kraja jedanaestog stoljeća (možda nastao upravo za susački samostan), susreli smo se i s čvrstim povijesnim podacima i nesigurnim legendama koje nužno dominiraju istraživanjem naše stare sakralne baštine. Župna crkva Svetog Nikole sred Gornjeg Sela, podignuta u drugoj polovici osamnaestog stoljeća, nastavak je puno dublje kršćanske prošlosti otoka. Najveća nepoznanica i dalje ostaje izvorni izgled benediktinske crkve iz druge polovice jedanaestog stoljeća – je li se na tom udaljenom otoku tada gradila velika višebrodna crkva, ili je pak redovnička zajednica koristila neki manji sakralni prostor; kako je on izvorno bio uređen i, kako je Osorski evanđelistar otuđen prvo sa Suska, a onda i iz Osora, možemo otkriti samo daljnjim istraživanjima. Za svega pet godina obilježavamo tisuću godina od darivanja otoka Suska benediktinskom redu od hrvatskog kralja Krešimira. Iako samostan nije preživio sva ova stoljeća, unutar njegovih se zidova smjestilo naselje, koje i danas baštini povijest davno ugasle benediktinske zajednice. Nadajmo se stoga da će povodom te važne obljetnice susački samostan ponovno privući interes istraživača, ponajprije arheologa, te da će ta istraživanja osvijetliti najranije faze njegova postojanja.