Godina rođenja nije poznata (pretpostavljamo, međutim, da se Petrović rodio 1420-ih godina), kao niti godina smrti – posljednji arhivski spomen datira iz 1478. godine, kada se okvirno pretpostavlja smrt ovog velikog kipara. No, ono što ostaje iza njega (i ono što je o njemu sigurno) jest serija iznimnih drvorezbarenih raspela koje je taj čovjek vjere tesao sredinom i početkom druge polovice petnaestog stoljeća diljem Dalmacije.

Vjerojatno najpoznatije djelo Jurja Petrovića je raspelo s oltara sv. Križa u bočnom brodu šibenske katedrale.

Petrovićev je prije više od stotinu godinu, dakle u samim začetcima sustavnog istraživanja umjetničke produkcije istočnog Jadrana, prepoznat kao važna ličnost dalmatinske umjetnosti. Međutim, na definiranje njegova opusa – odnosno formiranje kataloga radova koje možemo vezati uz njegovu ruku – trebalo je pričekati šezdesete godine prošlog stoljeća. U tekstu objavljenom u zagrebačkom časopisu Peristil, zborniku radova za povijest umjetnosti, Igor Fisković je ostvario ključan korak unaprijed u poznavanju Petrovićeva opusa i vrednovanju njegova kiparstva. Sredina petnaestog stoljeća plodno je vrijeme dalmatinske umjetnosti, ponajprije u kamenu. Međutim, umjetnost u drvu, iako često zanemarena, upravo je tada ostvarila svoja ključna djela, na razmeđi gotike i renesanse, tj. u karakterističnoj simbiozi tih dvaju umjetničkih razdoblja. Kako bismo razumjeli važnost pozicije Jurja Petrovića, okrenimo se njegovim djelima koja i danas privlače pažnju svojom bezvremenskom snagom.

Vjerojatno najpoznatije djelo Jurja Petrovića je raspelo s oltara sv. Križa u bočnom brodu šibenske katedrale. Ono je natpisom samog majstora datirano u 1455. godinu, čime predstavlja čvrst oslonac i u postavljanju kronologije i ostalih, nepotpisanih Petrovićevih raspela.

Foto: Interpretacijski centar Civitas Sacra

Šibensko je raspelo, prirodnih dimenzija, emblematski primjer Petrovićeve izvedbe ove temeljne likovne teme srednjeg vijeka: njegov je Krist raspet na križ u velikoj muci; tijelo s upalim trbuhom je zategnuto u grču, na tijelu se nalazi stotina otvorenih krvarećih rana, koža je prošarana nabreklim plavičastim žilama, a na licu zamjećujemo izokrenute oči i otvorena usta u posljednjem Kristovom izdahu pred smrt. Riječima je teško opisati snagu koju Petrović izvlači iz drva i njegov, možemo slobodno reći, ekspresionistički nerv, sasvim izuzetan u ondašnjoj drvorezbarskoj produkciji na našoj obali. Petrović se, dakle, u svom tumačenju teme oslanja na prikaz muke koje postaje protagonist njegove likovne ideje. To posebno postaje vidljivo u završnom, slikarskom tretmanu njegovih monumentalnih raspela, kako pokazuje šibensko, ali i druga raspela koja se vezuju uz njegovo ime. Primjerice, on koristi smolu kako bi izveo Kristove suze na licu. Također, posebnu pozornost poklanja izvedbi krvavih rana raspoređenih po cijelom tijelu, izvedenih poput rascvjetalog cvijeća razasutog po okrvavljenoj koži.

Šibensko se raspelo i danas nalazi na svom izvornom mjestu u lađi prvostolnice sv. Jakova, što nije slučaj s ostalim Petrovićevim raspelima. Uz šibensko se kvalitetom posebno ističe raspelo koje se danas čuva u crkvi franjevačkog samostana Gospe od Anđela nad Orebićima, na Pelješcu.

Djelo je, međutim, bilo naručeno za franjevačku crkvu na otoku Badija pored grada Korčule gdje je stoljećima bilo čašćeno zbog svoje starine i čudotvornosti. U osamnaestom je stoljeću za raspelo sagrađena i posebna kapela uz crkvu, čiji je arhitekt bio Giorgio Massari. Danas je, nažalost, badijska crkva prazna, a njezin stoljetan inventar raznesen. Nizanje epiteta kojima smo pokušali dočarati snagu likovne ideje šibenskog raspela možemo ponoviti i za badijsko raspelo, iako je Petrović izduženim proporcija Kristova tijela otišao korak dalje u inzistiranju na muci – kako to ističe likovna kritika – na patetično ekspresionistički način.

Općenitije govoreći, Petrović je sredinom petnaestog stoljeća ostao vjeran gotičkom načinu prikazivanja Raspetoga, kakav je u dalmatinskim crkvama dominirao u ranijim razdobljima, preciznije u četrnaestom stoljeću. Vjerojatno najglasovitiji primjerak tih snažnih gotičkih raspela čuva se u Petrovićevoj matičnoj splitskoj katedrali na temelju čega se pretpostavlja da se njime napajao u izvedbi svojih radova, ne repetirajući tek iste elemente, poput položaja tijela, nogu ili glave. Dapače, Petrović, u oslanjanju na ranija raspela, kreira izvorna djela koja uz jasnu naznaku tradicije otkrivaju inovativnog umjetnika. Doista, najveće je raspelo (visoko preko dva metra) izradio za splitsku katedralu, dakle isti prostor u kojem je stajalo glasovito gotičko raspelo. Petrović je dakle želio postići dijalog između dva djela koja dijele istu temu, a dijeli ih više od osamdeset godina.

Među ostalim Petrovićevim djelima treba istaknuti raspela za franjevački samostan na Daksi pored Dubrovnika i ono na bočnom oltaru u župnoj crkvi sv. Mihovila u Omišu. Iako ta dva raspela majstor nije potpisao, njihove ih likovne osobine i tretman muke neosporno vezuju uz njegovu ruku, a njihovu je izradu moguće postaviti u 1460-e godine. Raspelo s Dakse je, poput badijskog, bilo posebno čašćeno tijekom stoljetnog postojanja franjevačkog samostana na tom otočiću ispred gruške luke. No, kako je i taj franjevački otok u međuvremenu opustio, i raspelo je trebalo skloniti na sigurno – u franjevačku crkvu sv. Vlaha u Konavlima, gdje se i danas nalazi.

Do sada smo spomenuli glavna Petrovićeva djela, ponajprije raspela u Šibeniku, Splitu, Omišu, Orebiću i Pridvorju, a u nastavku se okrećemo odjecima djela Jurja Petrovića u kasnijim razdobljima, sve do osamnaestog stoljeća. Naime, u desetljećima nakon zadnjeg pisanog spomena Petrovića, iz 1478. godine, nastaje desetak raspela razasutih po dalmatinskim crkvama, u kojima se osjeća „petrovićevski“ duh, razvidan u tretmanu Kristove muke. Unatoč istovjetnoj ikonografskoj formuli patničkog Krista, riječ je ipak o kvalitativno slabijim djelima. Autori tih raspela nam nisu poznati imenom, a povjesničari umjetnosti ih tumače kao učenike velikog Jurja Petrovića koji u imitiranju učiteljevih raspela nisu mogli doseći njegovu kvalitetu.

Među tim raspelima svakako valja spomenuti ono iz crkve franjevačkog samostana na Poljudu, u Splitu. Za tamošnju kapelu sv. Križa krajem petnaestog ili početkom šesnaestog stoljeća naručeno je veliko raspelo čiji Krist položajem tijela nalikuje Petrovićevim raspelima. No, kako je to primijetio Igor Fisković, grublja obrada površine, bez finoće ljudskog kože koju je majstor usavrši na raspelima iz Šibenika i Splita, da spomenemo samo najvrsnija, ne dopušta vezivanje poljudskog raspela uz samog Petrovića. Nalazimo se, stoga, pred djelom jednog od njegovih brojnih sljedbenika koji su se desetljećima, čak i stoljećima nakon Petrovićeve smrti napajali njegovim likovnih idejama.
Poljudsko je raspelo tim značajnije jer je u okrilju tamošnjeg franjevačkog samostana stasao Fulgencije Bakotić, kipar koji je u osamnaestom stoljeću ostvario niz ekspresionističkih raspela koja se izravno oslanjaju na kasnogotičke radove Jurja Petrovića.

Petrović Krista prikazuje u trenutku posljednjeg udisaja na križu, dakle trenutak pred smrt.

Franjevac-drvorezbar Bakotić, rođen je u Kaštel Gomilici početkom osamnaestog stoljeća. Novicijat je završio u franjevačkom samostanu na Poljudu u kojem je također djelovao kao redovnik, nakon čega se preselio u Italiju. U samostanu Ritro della Santissima Annunziata kod grada Amelia u Umbriji proveo je čak 44 godine života. U Dalmaciji je poznato šest drvenih polikromiranih raspela na području Splita i Kaštela koja se vezuju uz njega: dva u samostanu u Poljudu, jedno u župnoj crkvi sv. Jeronima u Kaštel Gomilici te još dva u vlasništvu obitelji Bakotić u Kaštel Gomilici. Jednako tako, u Muzeju grada Kaštela čuva se raspelo koje potječe iz ostavštine obitelji Vicić iz Kaštel Starog. Također, izvan naše zemlje, u Ameliji bi, prema nepotvrđenim izvorima, trebalo biti sačuvano čak desetak raspela koje je Bakotić izradio tijekom svog dugogodišnjeg života u Italiji. Ta raspela nisu, međutim, posebno istraživana, što je svakako jedan od nedovršenih zadataka hrvatske povijesti umjetnosti.

Sam pogled na Bakotićeva raspela dovoljan je da prepoznamo njegovu inspiraciju: to su kasnogotička raspela na kojima je Krist prikazan u punoj patnji, s tijelom išaranim ranama i grozdovima krvi koji cure iz njegovih rana. Kristovo je tijelo suhonjavo, i kao da će svaki čas pasti s križa na koji je pribijeno s tri čavla. Novosti koje Bakotić unosi ogledaju se, kako smo naveli, u tvrđoj obradi i manjoj napetosti površine, koje ipak možemo pripisati slabijoj Bakotićevoj tehničkoj razini u odnosu na njegovog velikog prethodnika Jurja Petrovića. No, i Bakotićeva je pozicija u vremenu baroka (kada stvara) također sasvim izuzetna, u suglasju s davno napuštenim gotičkim načinom prikazivanja smrti na križu.

Izletom po dalmatinskim crkvama u kojima se i danas ponosno čuvaju njegova djela pratili smo opus čovjeka vjere, prepošta splitske prvostolnice koji je, uz svoje crkveno zvanje, bio specijaliziran za izradu monumentalnih raspela od drva. Njih osim visoke kvalitete izvedbe odlikuje i specifičan pristup ikonografiji: Petrović Krista prikazuje u trenutku posljednjeg udisaja na križu, dakle trenutak pred smrt. Time se, poput najvećih kipara toga doba, uhvatio u koštac s problemom kako u drvu, kamenu ili nekom drugom materijalu utjeloviti živi prikaz i, u konačnici, prikazati vrijeme, odnosno sekundu posljednjeg Kristova izdaha na križu. Doista, istaknuto mjesto koje mu u jadranskoj umjetnosti pripada ponajprije zaslužuje likovnom snagom koja krasi njegova raspela, a pokazatelji dalekih odjeka njegova stvaralaštva mogu se pratiti u brojnih kasnijim raspelima u kojima se osjeća „petrovićevski duh“.

Kako smo spomenuli na primjeru raspela iz poljudskog franjevačkog samostana s kraja petnaestog ili početka šesnaestog stoljeća ili pak djela Fulgencija Bakotića iz osamnaestog stoljeća, odjeci Petrovićevog stvaralaštva bili su daleki i postojani, u tolikoj mjeri da možemo govoriti o konstanti u prikazivanju teme raspela dalmatinskih umjetnika. O samom Jurju Petroviću, njegovim neznanim sljedbenicima i kasnim nastavljačima poput Fulgencija Bakotića likovna će kritika još puno toga moći reći. Štoviše, kolikogod Juraj Petrović ima osigurano mjesto u svim pregledima dalmatinskog srednjovjekovlja, toliko su njegovi rani i kasni nastavljači velika tema naše umjetnosti koja čega dublja promišljanja.