Premda su franjevačka crkva na Kaptolu, Katedrala i Sveta Marija na Dolcu udaljene svega nekoliko koraka jedna od druge, upravo potonju mnogi Zagrepčani odabiru kao blisko mjesto duhovnog smirenja u užurbanom središtu grada. Razlog tomu zasigurno je njezin položaj na Dolcu, nekada rubnom području Kaptola orijentiranom prema Griču, danas lako dostupnom s najpopularnije zagrebačke tržnice izgrađene 1730. godine prema projektu Vjekoslava Bastla (1872. – 1947.).

Zvonik, pogled s Opatovine

Trobrodna crkva Sv. Marije s visokim zvonikom sjeverno od prezbiterija podignuta je na mjestu jednobrodne crkve sagrađene u 13. stoljeću. Početkom 14. stoljeća gotičku su crkvu uz pristanak tadašnjeg biskupa Augustina Kažotića (biskup od 1303. do 1322. g.) preuzeli cisterciti, neznatno ju preinačili i sjeverno do nje podigli svoj samostan, zadržavši se u Zagrebu gotovo dva stoljeća. Godine 1511. crkva sv. Marije postaje župnom umjesto srednjovjekovne crkve sv. Emerika koja se nalazila u neposrednoj blizini Katedrale. Zbog gradnje obrambenih bedema i kula oko zagrebačke prvostolnice biskup Luka Baratin (biskup od 1500. do 1510.) zatražio je od pape Julija II. dopuštenje da se crkva sv. Emerika sruši, a sjedište župe prenese u bivšu cistercitsku crkvu. Papa je taj zahtjev odobrio i bulom dodijelio crkvi sv. Marije sva prava i privilegije koje je dotad imala crkva sv. Emerika. Prvi župnik crkve položio je 1511. godine zakletvu „svetom kralju Stjepanu i njegovoj stolnoj crkvi zagrebačkoj i cijelom njezinom Kaptolu kao pravnom i nedvojbenom patronu“ crkve (L. Dobronić, 1991.). Naselje na bivšem cistercitskom posjedu također je pripalo novoj župi i godine 1515.postalo Vicus prepositurae Beatae Virginis in Area Capitulari Zagrabiensi.

Crkva sv. Marije nije se znatnije mijenjala tijekom 16. stoljeća, tek je 1622. bila popravljena i opremljena novim oltarima sa zidanim menzama, a između 1630. i 1634. godine promijenjen joj je krov i sa sjeverne strane prigrađen drveni zvonik. Zapisi kanonika ipak svjedoče o čestim promjenama likovnog inventara, osobito 1668. godine, kada su zahvaljujući tamo osnovanoj Marijinoj kongregaciji i cehovima cipelara i čizmara oltari opremljeni novim slikama, kipovima i ostalim potrebnim inventarom. Zadnji opis stare crkve donosi kratki zapis u Protokolu kanonske vizitacije iz 1736. – jedina lađa crkve i prezbiterij bili su nadsvođeni, uz sjevernu stranu svetišta bila je podignuta također nadsvođena sakristija, a u zapadnom dijelu crkve nalazilo se je zidano pjevalište.

Trobrodnu crkvu dao je o svojem trošku podići zagrebački prepošt i kanonik, barun Sigismund Sinersperg 1740. godine, a 1742. godine podignut je s njezine sjeveroistočne strane zidani zvonik. U crkvu se tada ulazilo sa sjeverne i istočne strane, a zapadni ulaz sa stubama prema Tkalčićevoj ulici nije postojao sve do 1794. godine, premda se već ranije smatralo potrebnim otvoriti ulaz sa strane pjevališta zbog vjernika koji su stanovali „na Potoku“ zapadno od crkve. Svetište s mramornom pričesnom ogradom dograđeno je 1766. godine, a iznad njega podignuta je kupola s lanternom. Uz promjene u tlocrtno-prostornoj organizaciji, između 1766. i 1773. godine crkva je opremljena novim kasnobaroknim mramornim oltarima i propovjedaonicom, na istočnom zidu svetišta naslikan je iluzionistički oltar, a na pandantivima kupole likovi evanđelista. Bilo je to u vrijeme župnika Baltazara Matakovića (1762. – 1773.), čazmanskog kanonika i istovremeno autora nekoliko važnih književnih djela, među kojima je i hrvatski prijevod nedjeljnih propovijedi padovanskog župnika Giovannia Battiste Campadellia (Sermones morales super totius anni dominicas), tiskan 1770. godine u Zagrebu.

Zapadno pročelje

Iluzionistički oltar na istočnom zidu svetišta, nastao između 1766. i 1768. godine, u literaturi se pripisuje ljubljanskim slikarima Francu Jelovšeku (1700. – 1764.) i njegovom sinu Krištofu Andreju Jelovšeku (1729. – 1770.), mada bez temelja u arhivskim dokumentima ili stilskim značajkama. Franca Jelovšeka kao mogućeg autora isključuje godina njegove smrti (1764.), a Krištofa Andreja, koji je 1762. oslikao svetište prije spomenute crkve sv. Katarine, isključuju stilske razlike dviju kompozicija. Zidna slika u nekada isusovačkoj, danas Akademskoj crkvi sv. Katarine vizija je prostora koji se u dubinu otvara slikanom arhitekturom i ulomcima neba, svojevrsna kulisa za središnji prikaz sv. Katarine i aleksandrijskih filozofa, dok je zidni oslik u župnoj crkvi sv. Marije samo vješto naslikan oltar s umnoženim stupovima, lomljenim vijencem, visokom atikom, baldahinom i slikanom draperijom koju pridržavaju anđeli. Nedavno obnovljen oslik svetišta, kao i prikazi evanđelista na pandantivima, zbog visokog stupnja oštećenja originala nisu, nažalost, sačuvani u svojem izvornom obliku i nisu zadržali prvotnu kvalitetu. Ipak s razlogom je moguće pretpostaviti da je njihov autor bio Anton Cebej (1722. – 1774.), ljubljanski slikar koji je za crkvu sv. Marije 1770. godine izradio i slike za bočne mramorne oltare. U Cebejevom cjelokupnom opusu zastupljeno je i štafelajno i zidno slikarstvo, a čak i u njegovim slikama na platnu zamjetna je kvaliteta izvedbe slikanog prostora, bilo da je riječ o arhitekturi, veduti ili krajoliku.

A. Cebej, Poklonstvo kraljeva / Foto: Mario Braun

Mramorne oltare i propovjedaonicu u crkvi sv. Marije pripisao je Franjo Buntak kiparu Frnacescu Rottmanu (Franjo; 1710. – 1788.) i njegovoj radionici, a ta atribucija do danas nije u cijelosti ozbiljnije osporena u radovima stručnjaka za barokno kiparstvo. Već je Buntak razlučio „rukopise“ dvojice autora kipova na bočnim oltarima, ali bez dvojbe ih sve nadilazi monumentalnost i vrsnoća izvedbe kipova sv. Petra i sv. Pavla na glavnom oltaru dovršenom 1768. godine (urezana na podnožju kipa sv. Pavla). Rodom Venecijanac, Francesco Rottman nakon školovanja u radionici Giuseppea Torrettija (1661. – 1743.) 1740. godine dolazi u Ljubljanu, gdje 50-ih godina radi kao pomoćnik u radionici Francesca Robbe (1698. – 1757.) i nakon njegove smrti preuzima Robbin kiparski obrt i postaje građaninom Ljubljane.

Da je u svakom slučaju riječ o Robbinom nasljedniku uvjerljivo svjedoče dvije priljubljene glavice anđela nad svetohraništem, jer gotovo istovjetne nalazimo na oltarima iz Rottmanove radionice, ali i kod samoga Robbe. Središnji dio mramornog oltara ima također neospornu paralelu u „velikom oltaru“ Francesca Robbe u župnoj crkvi Marijina uznesenja u Slavini (Slovenija). Izvorno se je u oltarnoj niši, kao i u Slavini, nalazilo raspelo, kasnije zamijenjeno drvenim baroknim kipom Bogorodice s Djetetom. Zanimljivo je da je u crkvi sv. Marije, do oltara Žalosne Bogorodice, 1757. godine bio sahranjen upravo Francesco Robba, o čemu svjedoči zapis u Matičnoj knjizi umrlih Župe sv. Marije. (1757 januarii 24 Franciscus Robba sculptor munitus sacramentis obijt, sepultus in parochiali ad dolorosam).

Bočni oltari – oltar sv. Josipa s kipovima sv. Antuna Padovanskog i sv. Franje Ksaverskog, oltar Svetih triju kraljeva s kipovima sv. Stjepana Kralja i sv. Emerika u južnom brodu, kao i oltar sv. Ane s kipovima sv. Ivana Evanđeliste i sv. Tadeja Apostola te oltar Majke Božje Žalosne s kipovima sv. Margarete Kortonske i sv. Efrema Pokajnika u sjevernom brodu – „mijenjali su“ tijekom vremena oltarne slike, pa je od prvotnih slika s prikazima sv. Marije Magdalene, smrti sv. Josipa i poklonstva Kraljeva, koje je za crkvu sv. Marije naslikao Anton Cebej 1770. godine, ostala na svojem mjestu samo potonja, dok se na ostalim oltarima danas nalaze slike iz 1925. godine, djela malo znanog autora Hermana Ruisza. Cebejeva Smrt sv. Josipa i Sv. Marija Magdalena, nalaze se danas u zbirci slikarstva Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.

Foto: Mario Braun

Propovjedaonica iz 1772. godine na kojoj je reljef od bijelog kararskog mramora s prikazom Propovijedi Ivanove Židovima o dolasku Kraljevstva nebeskog (Matej, 3:2), izvedena je u različitim materijalima – njezina govornica izrađena je dijelom „od gustog vapnenca“ (Buntak, 1936.) i dijelom mramorna, a u mramoru je izveden i kip anđela na stupu do stubišta koje do nje vodi. Baldahin propovjedaonice, na kojem se između snažnih voluta nalaze simboli iskupljenja u Kristovoj žrtvi, ploče s deset rimskih brojeva Božjih zakona te Glorija od oblaka i zlatnih plamenova s natpisom Jahve‎ na hebrejskom, napravljen je, međutim, od drveta i ukrašen klasicistički oblikovanim vazama.

Za crkvu sv. Marije važno je i razdoblje nakon 1790., kada njezinim župnikom postaje Adam Baričević (Adamus Aloysius Barichevich; 1756.–1806.), “hrvatski latinist, bibliofil, biograf i polihistoričar“ koji je završio studij filozofije i teologije u Beču. U njegovo vrijeme crkva je pokrivena novim krovom jer je stari teško stradao u požaru, popravljen je također prilično uništen toranj i pokriven novom „kapom“, a otvoren je 1794./75. godine i prije spomenuti zapadni ulaz u crkvu sa stubama iz Tkalčićeve ulice.

Od 9. studenog 1880. godine do 8 studenog 1885. godine crkva sv. Marije bila je u funkciji katedrale kao jedna od malo sakralnih objekata u užem središtu Zagreba koji nisu teško stradali u razornom zagrebačkom potresu 1880. godine. Već 1886., u vrijeme proarhiđakona i župnika Franje Budickog crkva je potpuno obnovljena, a podignuto je i današnje zapadno pročelje s kamenim kipom Bogorodice s Djetetom. (Buntak, 1936.) Neostilsko pročelje projektirao je gotovo Herman Bollé u stilu njemačke neorenesanse (Damjanović, 2010.).

Istočni portal crkve dovršen je u potpunosti 1907./1908. godine ugradnjom niše s kipom Bezgrješne Bogorodice i slikanom dekoracijom iznad prekinuta zabatnog vijenca s kartušama u sredini (na desnoj je natpis TU ELEGISTI ME REGEM POPULO TUO Sap. 9, a na desnoj ET CONSTITUISTI ME REGEM PRO EO) sa strana kojih kleče likovi Svetih kraljeva Stjepana i Emerika.

Ovim je kratkim pregledom obuhvaćen samo dio bogate opreme Svete Marije na Dolcu i dio njezine složene povijesti, kojoj pripada i djelovanje župnika i zagrebačkog biskupa Josipa Langa (1857. – 1924.). Na njegovu grobu, desno u svetištu crkve, nalazi se bakreni anđeo i ploča s natpisom: „Dr. Josip Lang, biskup 1857. – 1927.“

Dr. sc. Mirjana Repanić-Braun