Budi dio naše mreže

GORDAN NUHANOVIĆ Specifičan miris i danas povezuje zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza

U emisiji Put pod noge ugostili smo Gordana Nuhanovića, književnika, televizijskog novinara i urednika, autora dvaju putopisa „Šale su ostale kod kuće” i „Piknik u stepi” u kojima opisuje svoja putovanja zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza od 1999. godine do danas.

/ Tihana Semijalac

Raspad SSSR-a koji se sastojao od 15 republika i više autonomnih oblasti uzrokovao je na tom području kompleksna društveno-politička zbivanja, što je lako zamijetiti na ulicama zemalja koje već dvadeset godina posjećuje književnik i putopisac Gordan Nuhanović. Više od znamenitih građevina i povijesnih mjesta, zanima ga bílo grada, što se krije u pokrajnjoj ulici, kakav je život urara, državnog službenika ili pak profesionalnog brojača novčanica, što saznaje u brojnim susretima s ljudi različitih profila. Kroz topli humor autor u svojim knjigama prenosi dio atmosfere svakidašnjice Moldavije, Gruzije, Azerbajdžana, Armenije, Nagorno Karabaha, Kazahstana, Kurdistana i Uzbekistana, a dio svojih doživljaja prenio nam je u emisiji Put pod noge.

„Jednom sam u New Yorku na proputovanju kupio veliku monografiju o Armeniji koju je izdala njihova dijaspora u Americi. Tamo sam se upoznao s nevjerojatnom baštinom, a to je da je Armenija jedna od prvih zemalja koje je kao državna cjelina primila kršćanstvo.

Ta sakralna arhitektura je nevjerojatna, a knjiga je obilovala upravo prikazima njihove sakralne arhitekture od 7., 8., 10. stoljeća. Tada sam se zainteresirao za tu naciju, njihovu kulturu, prošlost, arhitekturu te sam prvi put otišao u Armeniju … polako me zatim zaintrigirala Gruzija, pa Azerbajdžan, pa sam prešao Kaspijsko jezero, otišao u zakaspijske zemlje, pa u Rusiju, Baltik, zatim u europski dio – Ukrajinu, Moldaviju i tako je to krenulo”, govori naš sugovonik o razlozima svojih dvadesetogodišnjih putovanja na istok.

Ističe kako su u centru njegova zanimanja uvijek ljudi koje je, usprkos teškim životnim uvjetima, doživio kao jake, strpljive, odane: „Teška tranzicija ih je zadesila, kao i nas, samo puno teža. Vidio sam puno napora da se održi egzistencija na minimumu kod mase ljudi. Dakle, imamo taj tanki sloj ljudi koji su malo bolje izašli iz tranzicije kao i mi ovdje, ali većina ih je zapravo jako osiromašila i propala. Mladi ljudi su bili prisiljeni raditi dva do tri posla dnevno… Posebno sam bio fasciniran teškim životom u Gruziji koja je zapravo jedna nevjerojatno snažna kulturna zemlja, međutim strašne ekonomske i političke okolnosti su ih zadesile 90-ih, pa i dalje, svaki od tih ratova ih je bacao sve dublje i dublje u ponor siromaštva… No, ima zemalja u kojima je primjetan rast standarda života, recimo Kazahstan koji je primjer jedne, ako tako možemo govoriti, diktature s ljudskim licem. Mislim da je Kazahstan jedan od primjera uravnoteženijeg i humanijeg rasta standarda.”

Putujući zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza Gordan Nuhanović stalno nailazi na jedinstven i vrlo specifičan miris ili vonj u zračnim lukama mnogih gradova. Pokušavajući saznati odakle to dolazi, zaključuje je da se radi o materijalima koji su se serijski proizvodili u SSSR-u te svoju priču povezuje s memoarima ruskog književnika Josifa Brodskog koji također piše o ovom specifičnom vonju:

“Kad je Brodski pisao svoje eseje i memoare, kad je već izašao iz Sovjetskog Saveza, navodi prispodobu o toj nekoj zelenkastoj ogradi za koju je imao osjećaj da se proteže cijelom zemljom. Kad je došao u čuveni Samarkand želeći vidjeti Orijent, ponovno se susreo s tom zelenkastom ogradom koja vijuga sve do tamo i bio je potpuno razočaran i pomalo bijesan. To je ta centralizacija. Ta zelena ograda proizvedena je u jednoj tvornici te se posvuda izgrađivala.”

Na svojim putovanjima Nuhanović susreće ljude različitih profila, od izrabljivanih radnika koji postaju taksisti do visokopozicioniranih političara. U Nagorno Karabahu je 90-ih susreo predsjednika te se jedno vrijeme družio s njim, dok se u Kazahstanu susreo s tamošnjim državnim piscem, laureatom državnih nagrada, koji veličajući u svojim djelima prošlost, a ne referirajući se na suvremenost, uživa velike počasti. Izdvaja još i susret s jednim od profesionalnih brojača novca u Uzbekistanu u vremenu velike inflacije. Tada je za jedan dolar čovjek morao izdvojiti nekoliko stotina tisuća soma, a kada bi se vršile velike transakcije to je zahtijevalo vrlo veliku koncentraciju i nekoliko vreća novca za jedan automobil te su tzv. profesionalni brojači novca za proviziju brojili i sortirali novčanice na tržnicama. Tako je, tvrdi, cijela nacija bila zabavljena brojenjem novca.

Za susrete s ljudima napominje da pravila nema, jedino je pravilo iskren i otvoren pristup te je uglavnom imao pozitivna iskustva, no izdvaja susret s ‘bandom’ divljih pasa u Erevanu, glavnom gradu Armenije, na jednoj napuštenoj tržnici gdje se ruksakom morao braniti od ugriza, a pomoć mu je pružio mještanin koji se našao u blizini.

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje:

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja