Budi dio naše mreže

Najnoviji 'Heretici' o 'božanskoj neozbiljnosti'

Zahvaljujući Nakladnoj zadruzi Ognjišta ovaj put Hrvatska katolička mreža izdvaja za vas poglavlje iz njihove najnovije objavljene knjige 'Heretici' u kojoj se Gilbert K. Chesterton obračunava s izvjesnim Josephom M. McCabeom, engleskim piscem i govornikom o slobodoumlju, koji je neko vrijeme bio rimokatolički svećenik.

/ anh

Stigao je taj dan. Na policama knjižara i među nas Hrvate stigli su ‘Heretici’ i to ne bilo kakvi, već knjiga katoličkog klasika Gilberta Keitha Chestertona, princa paradoksa i apostola zdravog razuma. Za to je zaslužna Nakladna zadruga Ognjišta koja je na istome ovome mjestu, u sklopu Hrvatske katoličke mreže, krajem veljače već najavila konačno prvo hrvatsko izdanje ove knjige u prijevodu dr. sc. Zrinka Dragun, a s njima su mrežne stranice HKM-a – podsjećamo i na to – započele ovu vrijednu suradnju s prvim danom građanske 2019. godine.

U ‘Hereticima’, kroz 20 eseja i članaka, Chesterton (1874. – 1936.) je pokazao najbolju stranu svoje dosjetljivosti fokusirajući se na one koji se diče svojom nadmoćnošću prema kršćanskim idealima. Procjenjujući svoje suvremenike, ugledne osobe – književnike i umjetnike – on ih suočava s ravnopravnim mjerama i činjenicama prepoznatljive čestertonijanske mudrosti i humora.

Naslovi su očekivano chestertonovski, poput, “O papučama i jednostavnosti,” “Znanost i divljaci” te “Romanopisci sirotinjskih četvrti i sirotinjske četvrti”. Knjiga je pobudila bijes kritičara jer je misao G. K. Chestertona osuda suvremenih filozofija, bez pružanja alternativa.

Istovremeno knjiga je i lako i teško štivo, poručuje ovaj zagrebački nakladnik koji je odnedavno otvorio svoje prostore u zagrebačkoj Dubravi, točnije prvu knjižaru Chestertonovih djela u Hrvatskoj, o čemu smo nedavno pisali, te najnovije; postali su dio velike obitelji Kluba ljubitelja Gilberta Keitha Chestertona.

Osim što su početkom ožujka, eto, objavili jednu od njegovih najboljih knjiga postali su u isto vrijeme i punopravni član The American Chesterton Society – Society of Gilbert Keith Chesterton. To je još jedna lijepa priča koja se događa u Hrvatskoj zahvaljujući ovome velikanu katoličke misli, ali i – nadamo se i molimo – uskoro i blaženiku.

Mi vas sada ostavljamo da u miru pročitate jedno ‘heretičko poglavlje’ iz tog najnovijeg izdanja kroz koje Chesterton uspijeva pokazati, između ostalog, kako nove hereze 21. stoljeća zapravo i nisu nove, budući da se s većinom njih suočavao i on sam.

O g. McCabeu* i božanskoj neozbiljnosti

(*Joseph Martin McCabe (12. studenog 1867. – 10. siječnja 1955.), engleski pisac i govornik o slobodoumlju; u ranijem razdoblju života bio je rimokatolički svećenik; nap. prev.)

Neki mi je kritičar jednom prilikom prigovorio rekavši, sa stavom ogorčene razumnosti, »Ako već morate zbijati šale, barem ih ne biste trebali zbijati s takvim ozbiljnim temama.« Ja sam mu odvratio s prirodnom jednostavnošću i čuđenjem, »O kojim drugim temama čovjek može zbijati šale, ako ne o ozbiljnim temama?« Prilično je beskorisno govoriti o vulgarnom zbijanju šala.

Svako je zbijanje šala u svojoj prirodi vulgarno, u smislu da se mora odnositi na iznenadnu spoznaju kako nešto, što sebe smatra dostojanstvenim, ipak nije previše dostojanstveno. Ako šala nije šala na račun religije ili morala, ona je šala na račun policije i sudaca ili znanstvenih profesora ili dodiplomaca odjevenih poput kraljice Viktorije. A ljudi se šale više na račun policije i sudaca nego što se šale na račun pape, ne stoga što policija i sudci predstavljaju neozbiljne teme, već, naprotiv, stoga što policija i sudci predstavljaju ozbiljniju temu od pape. Rimski biskup nije nadležan u ovome carstvu Engleske; dok nas policija i sudci mogu posve iznenada pogoditi svojom dostojanstvenošću.

Ljudi se šale na račun starih znanstvenih profesora, čak i više nego na račun biskupa – ne stoga što je znanost lakša od religije, već stoga što je znanost uvijek po svojoj prirodi svečanija i stroža od religije. Nisam to ja; nije to čak niti posebna klasa novinara ili šaljivaca što se šale na račun stvari od najstrašnije važnosti; to je cijela ljudska rasa. Ako postoji jedna stvar iznad svih ostalih koju će priznati svatko tko raspolaže i najmanjim znanjem o svijetu, to je da ljudi uvijek govore ozbiljno i iskreno i s najvećom mogućom brižnošću o stvarima koje nisu važne, ali uvijek govore neozbiljno o stvarima koje jesu. Ljudi govore satima, dok im lica nalikuju kolegiju kardinala, o stvarima kao što je golf, ili duhan, ili prsluci, ili stranačka politika. Ali sve najozbiljnije i najstrašnije stvari na svijetu predstavljaju najstarije šale na svijetu – biti oženjen; biti obješen.

No, jedan mi je gospodin, g. McCabe, na tu temu uputio nešto, što gotovo odgovara osobnoj molbi; a kako je on čovjek čiju iskrenost i intelektualnu vrlinu iznimno poštujem, nisam sklon prijeći preko toga bez barem nekakvog pokušaja da po tom pitanju udovoljim svome kritičaru. G. McCabe je posvetio priličan dio posljednjeg eseja u zbirci nazvanoj »Iskušavanje kršćanstva i racionalizma« zamjerki, ne mojoj tezi, već mojoj metodi, kao i vrlo prijateljskoj i dostojanstvenoj molbi koja mi je upućena da ju promijenim. Prilično sam sklon braniti se u toj stvari iz čistog poštovanja prema g. McCabeu, a još i više iz čistog poštovanja prema istini koja je, čini mi se, u opasnosti zbog njegove pogreške, ne samo po ovom pitanju, već i po drugima.

Kako u ovoj stvari ne bi bila počinjena nepravda, citirat ću g. McCabea osobno. »Ali, prije nego što se detaljnije posvetim g. Chestertonu, želio bih izraziti opće zapažanje o njegovoj metodi. On je jednako ozbiljan kao i ja u svojoj krajnjoj namjeri, i zbog toga ga poštujem. On zna, kao i ja, kako ljudski rod stoji na ozbiljnom raskrižju puteva. Prema nekom nepoznatom cilju navaljuje kroz vjekove, gonjen nesavladivom žudnjom za srećom. Danas oklijeva, dovoljno vedro, ali svaki ozbiljni mislilac zna koliko presudne posljedice može imati ta odluka.

Ljudski rod, očigledno, napušta put religije i kreće putem sekularizma. Hoće li se izgubiti u močvari čulnosti napredujući tim novim putem, i dahtati i mučiti se tijekom godina građanske i industrijske anarhije, samo kako bi naučio da je izgubio cestu te da se mora vratiti religiji? Ili će otkriti kako napokon ostavlja izmaglicu i močvaru iza sebe; kako se uspinje uzbrdicom koju je toliko dugo nejasno nazirao pred sobom te krenuti ravno prema dugo traženoj Utopiji? To je drama našega vremena, i svaki bi ju muškarac i svaka žena trebali razumjeti.«

»G. Chesterton to razumije. Nadalje, on i nama odaje priznanje jer to razumijemo. U njemu nema nimalo one bijedne zlobe ili čudne tvrdoće svojstvene tolikim njegovim kolegama, koji nas ponižavaju kao besciljne ikonoklaste ili moralne anarhiste. On nam priznaje da vodimo nezahvalan rat za ono što smatramo Istinom i Napretkom. On čini to isto. Ali, u ime svega što je razumno, zašto bismo, kada se u svakom slučaju slažemo oko presudnosti ovoga problema, bez odlaganja napustili ozbiljne metode provođenja rasprava?

Zašto, kada je nužna potreba našega vremena potaknuti muškarce i žene da povremeno saberu svoje misli te da budu muškarci i žene – ne, da se sjete kako su oni zapravo bogovi koji na svojim koljenima drže sudbine čovječanstva – zašto bismo mislili kako je ova šarolika razmjena fraza neprikladna? Baleti Alhambre, i vatrometi Kristalne palače, i članci g. Chestertona u Daily News-u, imaju svoje mjesto u životu.

Ali kako jedan ozbiljni izučavatelj društva može i pomisliti na liječenje nepromišljenosti naše generacije nategnutim paradoksima; na pružanje ljudima razumne spoznaje društvenih problema doslovno upotrebom trikova; na rješavanje važnih pitanja nesmotrenim pljuskom brzih metafora i netočnih ‘činjenica,’ i zamjenom prosudbe maštom, ja to ne mogu shvatiti.«

Citiram ovaj odlomak s posebnim užitkom, jer g. McCabe sasvim sigurno ne može izraziti dovoljno snažno u kojoj mjeri njemu i njegovoj školi odajem priznanje za potpunu iskrenost i odgovornost njihovog filozofskog stajališta. Prilično sam siguran kako oni stoje iza svake riječi koju izgovore. I ja stojim iza svake riječi koju izgovorim. Ali zašto g. McCabe osjeća neku vrstu tajanstvenog oklijevanja kada treba priznati kako i ja stojim iza svake riječi koju kažem; zašto on nije jednako siguran u moju duhovnu odgovornost, kao što sam ja u njegovu duhovnu odgovornost? Ako pokušamo odgovoriti na to pitanje izravno i valjano, doći ćemo, rekao bih, do korijena problema najkraćim putem.

G. McCabe misli kako ja nisam ozbiljan, već samo smiješan, jer g. McCabe misli kako je smiješno suprotno od ozbiljnog. Smiješno je suprotno od onoga što nije smiješno, i ni od čega drugog. Pitanje izražava li se čovjek grotesknom ili smiješnom frazeologijom, ili svečanom i suzdržanom frazeologijom, nije pitanje motiva ili moralnog stanja, to je pitanje instinktivnog jezika i samoizražavanja. Izabire li čovjek reći istinu dugim rečenicama ili kratkim šalama problem je istovrstan onome izabire li čovjek reći istinu francuskim ili njemačkim jezikom.

Propovijeda li čovjek svoje evanđelje groteskno ili ozbiljno, jednostavno je nalik pitanju propovijeda li ga u prozi ili stihovima. Pitanje je li Swift bio smiješan u svojoj ironiji potpuno je druga vrsta pitanja od pitanja je li Swift bio ozbiljan u svome pesimizmu. Zasigurno čak ni g. McCabe ne bi ustrajao na tome kako »Gulliver«, što je smješniji u svome pristupu, može biti manje iskren u svojoj namjeri. Istina je, kao što sam već rekao, kako u ovome smislu ta dva obilježja smiješnosti i ozbiljnosti nemaju baš ništa jedno s drugim, nisu nimalo usporedivija nego crno i trokutasto. G. Bernard Shaw je smiješan i iskren. G. George Robey* (*sir George Edward Wade (20. rujna 1869. – 29. studenog 1954.), profesionalno poznat kao George Robey, bio je engleski komičar, pjevač i glumac u mjuziklima; nap. prev.) je smiješan i nije iskren. G. McCabe je iskren, ali nije smiješan. Prosječni ministar u vladi nije iskren i nije smiješan.

Ukratko, g. McCabe je pod utjecajem glavne zablude za koju sam uočio kako je vrlo uobičajena kod ljudi klerikalnog tipa. Brojni su mi svećenici s vremena na vrijeme prigovarali što se šalim na račun religije; i gotovo su se uvijek pozivali na autoritet one vrlo razumne zapovijedi koja kaže, »Ne izusti ime Gospodina, Boga svoga uzalud.«* (*Izl 20,7; Pnz 5,11; nap. prev.) Naravno, istaknuo sam kako ja nisam ni na koji zamislivi način izustio ime uzalud. Izustiti nešto i našaliti se na račun toga, nije isto što i izustiti ga uzalud. To, naprotiv, znači izustiti ga i upotrijebiti ga za neuobičajeno dobru svrhu. Upotrijebiti nešto uzalud znači upotrijebiti ga bez koristi. Ali šala može biti iznimno korisna; ona može sadržavati cjelokupni svjetovni smisao, da ne spominjem i cjelokupni nebeski smisao, neke situacije. A oni koji u Bibliji pronalaze zapovijed, u Bibliji mogu pronaći i brojne šale.

U istoj knjizi u kojoj je Božje ime zaštićeno od uzaludnog spominjanja, sami Bog zasipa Joba bujicom strašnih nepostojanosti. Ista knjiga koja kaže kako Božje ime ne smijemo izustiti uzaludno, govori opušteno i bezbrižno o tome kako se Bog smje i kako Bog namiguje. Očigledno ne trebamo ondje tražiti istinske primjere onoga što se podrazumijeva uzaludnom uporabom imena. A nije ni previše teško uvidjeti gdje to zapravo trebamo tražiti. Ljudi koji doista spominju Gospodinovo ime uzalud (na što sam im taktično ukazao) su upravo svećenici. Ono što je temeljno i istinski neukusno nije nemarna šala.

Ono što je temeljno i istinski neukusno je nemarno dostojanstvo. Ako g. McCabe zaista želi znati kakvu vrstu jamstva realnosti i pouzdanosti pruža puki čin onoga što se naziva ozbiljnim govorom, neka provede sretnu nedjelju obilazeći propovjedaonice. Ili, još bolje, neka naleti u Donji dom ili Dom lordova. Čak bi i g. McCabe priznao kako su ti ljudi dostojanstveni – puno dostojanstveniji od mene. A čak bi i g. McCabe, čini mi se, priznao kako su ti ljudi neozbiljni – puno neozbiljniji od mene. Zašto g. McCabe mora biti toliko rječit u vezi opasnosti koje potječu od fantastičnih i paradoksalnih pisaca? Zašto mora biti toliko gorljiv u žudnji za ozbiljnim i govorljivim piscima? Nema baš tako puno fantastičnih i paradoksalnih pisaca.

Ali postoji ogroman broj ozbiljnih i govorljivih pisaca; a upravo se naporom tih ozbiljnih i govorljivih pisaca održava postojanje i energičnost svega što g. McCabe prezire (i svega što ja prezirem, kad smo već kod toga). Kako se to moglo dogoditi da čovjek inteligentan poput g. McCabea može pomisliti da paradoks i zbijanje šala zaustavljaju napredak? Upravo dostojanstvenost zaustavlja napredak u svakom području modernih nastojanja. Upravo su njegove vlastite omiljene »ozbiljne metode«, upravo je njegova vlastita omiljena »presudnost«, upravo je njegovo vlastito omiljeno »prosuđivanje« ono koje posvuda zaustavlja napredak. Svaki čovjek to zna koji je ikada vodio izaslanstvo k ministru.

Svaki čovjek to zna koji je ikada napisao pismo Times-u. Svaki bogati čovjek koji želi začepiti usta siromaha govori o »presudnosti«. Svaki ministar u vladi koji nema odgovor, iznenada razvija »prosuđivanje«. Svaki izrabljivač koji koristi podle metode preporučuje »ozbiljne metode«. Samo trenutak ranije rekao sam kako iskrenost nema ništa s dostojanstvenošću, ali priznajem kako nisam posve siguran da sam bio u pravu. U modernom svijetu, u svakom slučaju, nisam siguran da sam bio u pravu. U modernom svijetu dostojanstvenost je izravni neprijatelj iskrenosti. U modernom svijetu iskrenost je gotovo uvijek na jednoj strani, a dostojanstvenost gotovo uvijek na drugoj. Jedini mogući odgovor na žestoki i radosni napad iskrenosti je bijedni odgovor dostojanstvenosti.

Neka g. McCabe, ili bilo tko drugi tko je ozbiljno zabavljen mišlju da moramo biti dostojanstveni kako bismo bili iskreni, jednostavno zamisli prizor u nekom vladinom uredu u kojemu g. Bernard Shaw vodi socijalističko izaslanstvo ka g. Austenu Chamberlainu* (*sir Joseph Austen Chamberlain (16. listopada 1863. – 16. ožujka 1937.), britanski državnik; nap. prev.). Na kojoj bi strani bila dostojanstvenost? A na kojoj iskrenost?

Ja sam, doista, oduševljen otkrićem kako g. McCabe ubraja g. Shawa skupa sa mnom u svoj sustav osude neozbiljnosti. Vjerujem kako je jednom rekao da je oduvijek želio da g. Shaw označi njegove tekstove kao ozbiljne ili komične. Ne znam koji tekstovi g. Shawa su tekstovi koje bismo mogli označiti kao ozbiljne; ali sasvim sigurno ne može biti sumnje kako je ovaj tekst g. McCabea tekst kojega treba označiti kao komičnog. On također govori, u članku o kojemu sada raspravljam, kako g. Shawa prati glas da namjerno govori sve ono što njegovi slušatelji ne očekuju od njega da kaže.

Nema potrebe da se mučim s neuvjerljivošću i slabostima te izjave, jer sam se već time pozabavio u mojim primjedbama o g. Bernardu Shawu. Dovoljno je ovdje reći kako je jedini ozbiljan razlog koji ja mogu zamisliti, a koji bi potaknuo bilo koju osobu da sluša bilo koju drugu osobu, taj da prva osoba gleda drugu osobu s gorljivom vjerom i čvrstom pozornošću, očekujući od nje da kaže ono što ne očekuje od nje da kaže. To može biti paradoks, ali to je zato što su paradoksi istiniti. To možda nije racionalno, ali to je zato što je racionalnost pogrešna. Ali očito je posve istinito kako svaki put kada odemo poslušati proroka ili učitelja možemo i ne moramo očekivati dosjetljivost, možemo i ne moramo očekivati rječitost, ali doista očekujemo ono što ne očekujemo. Možda ne očekujemo istinu, možda čak ne očekujemo ni nešto mudro, ali doista očekujemo neočekivano.

Ako ne očekujemo neočekivano, zašto uopće idemo onamo? Ako očekujemo očekivano, zašto ne sjedimo kod kuće i očekujemo to nasamo? Ako g. McCabe misli samo to o g. Shawu, kako on uvijek raspolaže nekom neočekivanom primjenom svoje doktrine kako bi ju pružio onima koji ga slušaju, to što govori je prilično istinito, a to reći znači samo da je g. Shaw originalan čovjek. Ali ako misli da je g. Shaw ikada tvrdio ili propovijedao bilo koju doktrinu osim jedne, i to svoje vlastite, tada to što on govori nije istina. Nije moj posao braniti g. Shawa; kao što se već moglo vidjeti, ja se s njime uopće ne slažem. Ali nije mi teško, u njegovo ime, u ovoj stvari pružiti apsolutni otpor svim njegovim redovnim protivnicima, poput g. McCabea.

Izazivam g. McCabea, ili bilo koga drugog, neka navede jedan jedini primjer u kojemu je g. Shaw, kako bi se pokazao dosjetljivim ili originalnim, zauzeo bilo koji stav koji nije moguće izravno izvesti iz glavnine njegove doktrine, u obliku u kojem je drugdje izražena. Ja sam bio, drago mi je što to mogu reći, podnošljivo temeljit izučavatelj izjava g. Shawa te tražim od g. McCabea, ako već ne želi povjerovati kako stojim iza ičega drugog, neka povjeruje kako stojim iza ovog izazova.

Sve je ovo, međutim, samo digresija. Ono čime se ovdje neposredno bavim je molba g. McCabea upućena meni da ne budem toliko neozbiljan. Dopustite mi da se vratim konkretnom tekstu te molbe. Naravno, ima mnogo stvari što bih ih potanko mogao reći o njoj. Ali mogu početi govoreći da g. McCabe griješi kada pretpostavlja kako je opasnost koju ja očekujem od nestanka religije porast čulnosti. Naprotiv, sklon sam predvidjeti pad čulnosti, jer očekujem pad života. Ne mislim kako bismo pod vladavinom modernog zapadnjačkog materijalizma trebali imati anarhiju.

Dvojim bismo li imali dovoljno pojedinačne hrabrosti i duha čak i za ostvarivanje slobode. Prilično je staromodna zabluda pretpostaviti kako je naša zamjerka sumnjičavosti ta, što ona iz života uklanja disciplinu. Naša je zamjerka sumnjičavosti ta, što ona uklanja motivacijsku snagu. Materijalizam nije nešto što uništava ograničenje kao takvo. Materijalizam je sam po sebi ogromno ograničenje. McCabeova škola podržava političku slobodu, ali osporava duhovnu slobodu. Odnosno, ona ukida zakone koje je moguće prekršiti, i zamjenjuje ih zakonima koje nije moguće prekršiti. A to je stvarno ropstvo.

Istina je kako znanstvena civilizacija u koju g. McCabe vjeruje ima jedan osobiti nedostatak; ona neprestano teži uništavanju one demokracije ili moći običnog čovjeka u koju g. McCabe također vjeruje. Znanost označava specijalizaciju, a specijalizacija označava oligarhiju. Ako jednom stvorite naviku vjerovanja izvjesnim ljudima kako će ostvariti izvjesne rezultate u fizici ili astronomiji, ostavljate otvorena vrata jednako prirodnom zahtjevu da povjerujete izvjesnim ljudima kako će učiniti izvjesne stvari u vladi te da povjerujete u ograničavanje ljudi. Ako smatrate razumnim da jedna buba treba predstavljati jedini predmet izučavanja jednog čovjeka, a taj jedan čovjek jedinog izučavatelja te jedne bube, zasigurno je vrlo bezazlena posljedica produžiti dalje i reći kako bi politika trebala biti jedini predmet izučavanja jednoga čovjeka, a taj jedan čovjek jedini izučavatelj politike.

Kao što sam istaknuo na drugome mjestu u ovoj knjizi, stručnjak je više aristokratski od samoga aristokrata, jer aristokrat je tek čovjek koji živi dobro, dok je stručnjak čovjek koji je mudriji i iskusniji. Ali ako pogledamo napredak naše znanstvene civilizacije, vidimo posvuda postupni porast specijalista nad općim djelovanjem. Nekoć su ljudi zborno pjevali zajedno za stolom; sada jedan čovjek pjeva sam, iz besmislenog razloga što zna pjevati bolje. Ako znanstvena civilizacija nastavi napredovati (što je krajnje nevjerojatno) samo će se jedan čovjek smijati, zato što se on zna smijati bolje od ostalih.

Ne znam mogu li to izraziti kraće, nego navođenjem jedne rečenice g. McCabea, koja glasi ovako: »Baleti Alhambre, i vatrometi Kristalne palače, i članci g. Chestertona u Daily News-u, imaju svoje mjesto u životu.« Volio bih da su moji članci imali tako plemenito mjesto kao bilo koja od preostalih dviju spomenutih stvari. Ali zapitajmo se (u duhu ljubavi, kao što bi rekao g. Chadband*), što su baleti Alhambre? (*g. Chadband – lik iz romana Charlesa Dickensa »Sumorna kuća;« nap. prev.) Baleti Alhambre su institucije u kojima se izvjesni odabrani niz osoba u ružičastom prepušta aktivnosti poznatoj kao plesanje. No, u svim zajednicama u kojima je dominirala religija – u kršćanskim zajednicama Srednjeg vijeka, kao i u mnogim neuljuđenim društvima – ta navika plesanja bila je uobičajena navika svih ljudi te nije nužno bila ograničena na profesionalnu klasu. Osoba je mogla plesati, čak i ako nije bila plesač; osoba je mogla plesati, čak i ako nije bila specijalist; osoba je mogla plesati, čak i ako nije bila ružičasta.

A, razmjerno napretku znanstvene civilizacije g. McCabea – odnosno, razmjerno propadanju religijske civilizacije (ili stvarne civilizacije) – ljudi koji doista plešu postaju sve više i više »dobro uvježbani«, sve ružičastiji i ružičastiji, dok ljudi koji ne plešu postaju sve brojniji i brojniji. G. McCabe mogao bi prepoznati primjer onoga što želim reći u postupnom gubitku poštovanja unutar društva prema drevnom europskom valceru ili plesu s partnerima, kao i u njihovoj zamjeni, onoj strašnoj i ponižavajućoj istočnjačkoj međuigri poznatoj kao ples s dugim suknjama. To je cijela bit dekadencije, uklanjanje petero ljudi koji neku stvar obavljaju iz zabave pomoću jedne osobe koja ju obavlja za novac. Iz toga, dakle, slijedi da bi g. McCabeu, kada kaže kako baleti Alhambre i moji članci »imaju svoje mjesto u životu«, trebalo ukazati kako ulaže veliki trud ne bi li stvorio svijet u kojemu za plesanje, dolično govoreći, uopće neće biti mjesta. On, doista, pokušava stvoriti svijet u kojemu neće biti života u kojemu bi plesanje moglo imati svoje mjesto.

Sama činjenica da g. McCabe o plesanju misli kao o nečemu što pripada nekoj plaćenoj ženi u Alhambri, ilustracija je istoga načela po kojemu on uspijeva misliti o religiji kao o nečemu što pripada nekim plaćenim ljudima s bijelim ovratnicima. Obje su te stvari, stvari koje ne bi trebao obavljati netko drugi za nas, već bismo ih trebali obavljati mi sami. Da je g. McCabe stvarno religiozan, bio bi sretan. Da je stvarno sretan, plesao bi.

Ukratko, možemo tu stvar prikazati na sljedeći način. Glavna poruka modernog života nije ta da balet Alhambre ima svoje mjesto u životu. Glavna je poruka, glavna ogromna tragedija modernog života, ta da g. McCabe nema svoje mjesto u baletu Alhambre. Radost mijenjanja i gracioznog držanja, radost prilagođavanja ritma glazbe ritmu udova, radost vrtloženja tkanine, radost stajanja na jednoj nozi, – sve bi to po pravu trebalo pripadati g. McCabeu i meni; ukratko, običnom zdravom građaninu. Vjerojatno ne bismo trebali pristati na podvrgavanje tim prilagodbama. Ali to je stoga što smo mi jadni modernjaci i racionalisti. Ne samo da volimo sebe više nego što volimo obveze; mi zapravo volimo sebe više nego što volimo radost.

Stoga, kada g. McCabe kaže kako daje baletima Alhambre (i mojim člancima) njihovo mjesto u životu, mislim da možemo opravdano istaknuti kako im on po samoj prirodi svoje filozofije i svoje omiljene civilizacije, daje vrlo neprikladno mjesto. Jer (ako mi dopustite da nastavim s previše laskavom usporedbom) g. McCabe misli o Alhambri i o mojim člancima kao o dvjema vrlo neobičnim i besmislenim stvarima, koje neki naročiti ljudi čine (vjerojatno za novac) kako bi njega zabavljali. Ali da je ikada osobno osjetio drevni, uzvišeni, elementarni, ljudski poriv za plesanjem, otkrio bi kako plesanje uopće nije neozbiljna stvar, već vrlo ozbiljna stvar.

Otkrio bi kako je to jedina ozbiljna i čedna i pristojna metoda izražavanja izvjesne vrste osjećaja. I slično tome, da je ikada osjetio poriv, kao što smo ga osjetili g. Shaw i ja, poriv za onim što on naziva paradoksom, otkrio bi kako ni paradoks nije neozbiljna stvar, već vrlo ozbiljna stvar. Otkrio bi kako paradoks jednostavno označava izvjesnu prkosnu radost koja pripada vjerovanju. Ja bih svaku civilizaciju koja je lišena univerzalne navike neobuzdanog plesanja smatrao, s potpuno ljudskog stajališta, neispravnom civilizacijom. I smatrao bih kako je svaki um koji nema naviku na ovakav ili onakav način neobuzdano razmišljati, s potpuno ljudskog stajališta, neispravan um.

Uzaludno je g. McCabeu reći kako je balet dio njega. On bi trebao biti dio baleta, ili je on inače tek dio čovjeka. Uzaludno mu je reći kako se on »ne protivi uvođenju humora u polemiziranje.« On bi trebao osobno uvoditi humor u svaku polemiku; jer ako čovjek nije djelomično humorist, on je samo djelomično čovjek. Da cijelu stvar vrlo jednostavno sažmem, ako me g. McCabe pita zašto unosim neozbiljnost u raspravu o prirodi čovjeka, ja mu odgovaram, zato što je neozbiljnost dio ljudske prirode. Ako me pita zašto uvodim ono što on naziva paradoksima u filozofski problem, ja mu odgovaram, zato što su svi filozofski problemi skloni postati paradoksalnima. Ako prigovori na moj buntovnički stav prema životu, ja mu odgovaram kako život i jeste pobuna. I tvrdim da je Svemir, barem kako ga ja vidim, puno više nalik vatrometima u Kristalnoj palači nego što je nalik njegovoj vlastitoj filozofiji.

Cijeli kozmos okružuje napeta i tajanstvena svečanost – poput priprema za dan Guya Fawkesa* (*Guy Fawkes (13. travnja 1570. – 31. siječnja 1606.), engleski katolički časnik, koji je 5. studenog 1605. godine pokušao atentat na engleskoga kralja Jakova I.; motiv mu je bio nepravda prema katolicima u toj zemlji; 5. studenog slavi se dan Guya Fawkesa, koji se uvečer obilježava vatrometima; nap. prev.). Vječnost je predvečerje nečega. Nikada ne pogledam u zvijezde, a da ne osjetim kako su one ognji dječačke rakete, zaustavljeni u svome vječnom padu.

Knjigu ‘Heretici’ možete naručiti ovim putem, kao i druga izdanja Nakladne zadruge Ognjište. Čitatelji Hrvatske katoličke mreže imaju pravo na određeni popust.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja