Kako je umro papa Franjo i najavljena je konklava – zovu novinari. Odjednom im se pojavila jedna aktualna tema i sada treba nešto pametno o njoj reći. I svi vole postaviti isto pitanje:

Što očekujete od novog pape?

I mislim da je to pitanje već greška. Jer mi slabi i pali ljudi najradije bismo da papa bude netko tko razmišlja potpuno kao mi i da uređuje crkvu onako kako mi smatramo da je najbolje.

Veliki problem s tom tvrdnjom je što je moj domet jako kratak – ono kako bih ja osmislio crkvu je vrlo siromašno i zato Crkvu treba voditi Duh Sveti. I mislim da je to veliki problem kada krećemo promatrati i prosuđivati bilo koju javnu osobu.

Bojim se da kao što su svjetovni mediji iza zasjede promatrali papu Benedikta XVI., slično smo mi vjernici dopustili promatrati papu Franju:

Što je on trebao reći, a što nije mogao reći? Kako je reagirao na ovo ili ono?

Vodeći se onime što mi smatramo kako bi stvari trebale biti.

Slušanje – ključ svega

Umjesto toga naš temeljni stav bi trebao biti slušanje. Slušanje je temeljni stav kršćanstva: da poslušam što to duh Božji preko pape govori Crkvi.

Ali, što duh Božji govori meni osobno i o mojoj promjeni?

Možda je glavna poruka njegova pontifikata, ali njegova cijeloga života, da se čovjek nikada ne smije izgubiti, ne možemo se praviti kao da netko ne postoji. Svaki čovjek je moja briga.

No, izgradili smo svijet koji gleda na korist, a ne na čovjeka. Ekonomija koja gleda na profit, vojska koja gleda na pobjedu, obrazovanje koje gleda na rezultate… A čovjek je nestao u statistici.  Protiv toga je papa Franjo govorio.

Konkretan primjer

Dolazim iz župe Prečko za koju je cijela Hrvatska čula prije pola godine, nažalost, zbog groznog zločina koji se dogodio u osnovnoj školi. Sjećam se dok se to događalo, sreo sam jednog roditelja čije je dijete bilo u školi i komentira za ubojicu:

„Trebali su ga riješiti, nitko se ne bi bunio. Mislim da ga je policija trebala u akciji riješiti.“

Upravo protiv ovakvog načina razmišljanja je papa Franjo govorio, jer i onaj koji je na rubu morala, vjere, društva i ekonomije, on je moj brat i on je Božje ljubljeno dijete. Njega je njegov život oblikovao da tako razmišlja.

Papini prijatelji u zatvoru

Čitajući biografiju pape Franje, saznao sam da su dva njegova prijatelja iz srednje škole završila u zatvoru zbog ubojstva – kao maloljetnici dok su bili učenici.

Jedan je ubio susjeda u nekoj svađi, a drugi je ubio vlastitu majku. To su bili njegovi prijatelji i nastavio ih je posjećivati u zatvoru. Iako su učinili nešto što je grozno i neopisivo, on ih nije prekrižio.

I o tome papa Franjo govori kada kaže da trebamo ići na periferije, ne samo onima koji su spletom okolnosti siromašni, nego i „opakima“ jer Bog te ljude ljubi. Potrebno je upitati se:

Tko sam ja da ih prekrižim?

Čuo sam jednu zanimljivu misao koja kaže da je papa Benedikt XVI. govorio protiv diktature relativizma u raznim suvremenim teorijama i razmišljanjima koja imaju i dalekosežne posljedice i oblikuju generacije. Papa Franjo je ustao protiv relativizma u ponašanju, u praksi.

On je to nazvao ravnodušnost, ravnodušnost koja čovjeka ubija – gdje nalazim tisuću izgovora da nekome okrenem leđa i eliminiram ga.

Svaki čovjek je moj brat

U jednom od nesretnih ratova, jedan vojnik razgovarao je s majkom, a ona mu je rekla: „Sretno, želim da ubiješ što više neprijatelja“.

Nije li ovo neshvatljivo da jedna majka može govoriti „sretno u ubijanju“?

Jer, kada je ovaj drugi samo pojam, neprijatelj, nije čovjek – onda što drugo možemo i očekivati?

Svaki čovjek je moj brat i ne mogu reći da me nije briga.

S tim mentalitetom smo svi zaraženi – kada se zatvorim u svoje ideje, svoje probleme, kada na vijest o bombardiranju komentiram „dobili su što su tražili“, ali i kada ogovaram, križam ljude u svojoj okolini jer ne odgovaraju mojim planovima, kada ne želim susresti i čuti drugoga čovjeka, nego iskoristiti ga za nešto.

Imam li ja čovjeka pred sobom kada govorim ili sam ga maknuo i imam samo neku, sliku, ideju i brojku s kojom ću ja manipulirati?

Vjerujem kada bismo to sve malo više osvijestili, da bismo drugačije gledali svijet i da bismo više zamjećivali Krista u drugim ljudima.

Šestorica svećenika iz četiriju biskupija utorkom od 20 sati u emisiji „Pod križem“ promišljaju o životnim teškoćama i Božjoj blizini čovjeku.