Kako je u uvodu rekao vlč. Jurković, “večeras želimo molitvom obilježiti posljednje trenutke života bl. Alojzija Stepinca te na poseban način proslaviti šezdeset i drugu godišnjicu njegovog novog rođenja za nebo! Blaženi Alojzije dar je Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu. Pastir i mučenik koji je ostao vjeran do posljednjega daha dan je svima nama za primjer i uzor, a najviše kao veliki zagovornik.”

Podsjetio je da ovaj molitveni spomen, uru preminuća, iniciraju i pripremaju sami bogoslova već kroz nekoliko desetljeća, i tako uprisutnjuju posljednje trenutke Blaženikova života. “Taj molitveni čas uvijek se održavao u zagrebačkoj katedrali uz Blaženikovo tijelo, no danas, iz poznatih nam razloga, zbog potresom ranjene naše katedrale to nije moguće. Željeli smo večeras, večer uoči dana našega Blaženika taj molitveni spomen ure preminuća održati putem radio valova i potaknuti sve nas na svetije i ozbiljnije življenje sadašnjega trenutka.” Bogoslov Kristijan potom je pročitao izvješće koje je o umiranju bl. Stepinca napisao krašićki župnik Ivan Vraneković koji, među ostalim, podsjeća:

Svoju posljednju svetu misu, u nedjelju 7. veljače, Eminenca je prikazao za narod i svoju nadbiskupiju, ono što je najviše volio.

Izvješća o preminuću bl. Stepinca

Bogoslov Ivan nastavio je s čitanjem izvješća Alekse Benigara o preminuću Alojzija Stepinca, iz kojega izdvajamo: “Sestra predstojnica pozove preostale sestre, da u svojoj sobi mole. One su došle pred prvu Eminencijinu sobu i plačući molile krunicu. Eminencija sve teže diše… Izgovara sad tiše, sada glasnije ona tri zaziva… Upire se rukama o krevet… Nema daha i kao da će sada izdahnuti… Odjednom udahne i čujemo kako bolno veli: “Ah, teško je… Blagoslovljeno Božje Ime! Fiat voluntas Tua… Deo gratias.”

Stepinac na bolesničkom krevetu / Foto: zg-nadbiskupija.hr

Sestre uđu u sobu i jedva plačući mogle su moliti krunicu… On gleda prema Gospi i samo tiho ponavlja uzdahe… Sluša Zdravo Marijo… miče ustima, i točno u 14 sati glasno veli: “Dajte mi onu moju svijeću.” Kad sam mu prinio svijeću, pogledao ju je i snažno upravo stisnuo u ruku. “Fiat voluntas Tua.” Bila je zadnja riječ što smo je od njega čuli. Još tri ili četiri bolna izdisaja i ispustio je dušu. S molitvom na ustima i srcu, svjestan kuda ide, pošao je na sud Božji.”

Progoni su znak da smo na pravom putu

Nakon navještaja Evanđelja po Ivanu o zapovijedi ljubavi, vlč. Nikola ponudio je kratki osvrt o progonima i odbačenosti: “Biti progonjen, biti omrznut, biti odbačen. To je ono što nitko od nas sigurno ne želi. Dapače, svi zaziremo od toga, bojimo se i bježimo od toga. Mislimo: to se nama ne smije dogoditi. I čini nam se kako nas svi moraju voljeti, prihvaćati, kako se moramo svima svidjeti, kako sve mora biti lagano… Ne možemo biti veći od našega učitelja, Gospodina Isusa Krista.

Ako smo Njegovi, ako smo Njegovi učenici, ne možemo imati drugačiju sudbinu, ne možemo imati drugačiji kraj od onoga što je On prošao.

Stepinčeva radna soba u Krašiću

Kroz ovo Evanđelje kao da nam Gospodin naš Isus Krist to obećava. Zapravo, želi nas utješiti i ohrabriti. Želi nas pripremiti na ono što neminovno mora doći: progonstvo i odbačenost. Ako nema progonstva i odbačenosti od ovoga svijeta, možda nismo autentični Kristovi učenici!? Ako pak ima, radujmo se! U svemu tome nas, međutim, ne ostavlja same. Obećava nam Duha Branitelja, Duha Istine koji od Oca nebeskoga dolazi. Obećava onoga koji će govoriti za nas, koji će svjedočiti, koji će nas hrabriti i tješiti.”

Sve ovo nisu bajke jer znamo čovjeka koji je tako živio. Nije Stepinac bio osuđen jer je bio zao, pokvaren, nego jer je bio Isusov, do kraja.

Do svetosti se dolazi malim vjernostima Bogu

“Upravo tu vidimo puninu kršćanskoga života. Nije plakao, nije osuđivao, nije napadao, nije odustajao. Jednostavno je hrabro stajao uz Crkvu te svjedočio Krista. I da, molio je za Papu. Nije ga osuđivao, nije ga ogovarao, nije ga napadao. Odnos i jedinstvo s Petrovim nasljednikom je brižno čuvao, do smrti. Nije dopustio da taj odnos bilo što ili tko naruši. Nemojmo niti mi to danas dopustiti.

Veličina i svetost Stepinca nije se rodila odjednom. Do svetosti je dolazio svakodnevnim malim vjernostima i malim žrtvama Gospodinu.

Ne možemo živjeti kao kršćani do kraja, ako u našem svakidašnjem životu činimo ikakve kompromise. Hodanje u istini i ljubavi uz male svakidašnje vjemosti i žrtve, dovodi me do Krista. Sve ostalo me odvodi od Njega. Budimo do kraja Kristovi, kao što je bio blaženi Alojzije Stepinac”, pozvao je slušatelje vlč. Jurković.

Osobna iskustva sa Blaženikom

Nakon Litanija bl. Stepinca, bogoslov Kristijan je opisao svoju vezu s njim, posebno zanimljivu jer je rođen upravo na Stepinčevo 2000. godine. “Osim rođendana, to je za cijelu Zagrebačku nadbiskupiju uvijek bio poseban dan, tako i nama u sjemeništu i bogosloviji. U oltar moje župne crkve u Brestju su položene njegove moći, a ispred crkve je blaženikov kip okružen djecom”, naglasio je Kristijan.

Kristijan Kolonić i Ivan Iviček

Ivan je pak spomenuo da je Stepinčevo u bogosloviji uvijek proštenje, uz Srce Isusovo kome je posvećena kapelica. “Povezanost bogoslova i blaženika je velika. Osobno sam od malih nogu bio povezan s njegovim likom, jer bismo u svakom dolasku u Zagreb obavezno pohodili Stepinčev grob. Moj rodni kraj je dosta povezan s njim, jer je svetojanski župnik također puno propatio zbog nepokolebljive vjernosti Papi, Crkvi i nadbiskupu Stepincu. Bratić je pak kao dijete teško obolio. Nakon što ga je majka zagovorila kod Stepinca, gotovo se u potpunosti oporavio, i sada je radostan mladić koji živi puninu života”, zaključio je Ivan.

Molitva za proglašenje svetim bl. Stepinca

Uz Molitvu za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, vlč. Nikola emisiju je završio promišljanjem i molitvom:

Krenuti na put duhovne izgradnje znači prihvatiti križ. Teško je raditi na sebi. Teško je svakodnevno otkrivati koliko istinski velik mogu postati. Često uzmičem pred tim teretom jer mi je tako lakše. A Isusov primjer zove – On prima na sebe križ i onda kada ja uzmičem.

Kardinal Bozanić pred Stepinčevim grobom / Foto: zg-nadbiskupija.hr

Svatko od nas je pozvan biti, ne samo velik, nego najveći. Svatko od nas nosi u sebi dio Božjega duha i Njegove snage, samo je mora odlučiti, stalno iznova, otkriti i ostaviti otkrivenom. To je rizik. To je i snaga koju smo dobili kako bi zaslužili titulu kojom se možemo dičiti: “Božji miljenik. Miljenica Božja.”

Gospodine, molimo Te za mudrost da shvatimo kako prihvatiti križ ne znači biti slabiji niti gubitnik. Podaj nam čvrstoću uma i savjesti da ne sagibamo koljena i glavu pod pritiskom mase, mode i vremena. Božje je samo ono što od Boga dolazi. Pomozi nam da prepoznamo što je to.