“Molitva je bitni i nezamjenljiv dio našega života, nenadomjestiva za naš duhovni razvitak, uvjet našeg osobnog rasta, potreba da ljudski, a osobito kršćanski mislimo i u životu postupamo. Molitva je jedinstveno sredstvo po kojem se čovjek izdiže iznad zemlje i prodire u nebesa; najintimniji susret ograničenoga bića s Neograničenim, susret otkupljenoga grešnika s milosrdnim Otkupiteljem. Susret potrebe i Punine”, poručio je fra Vladimir uvodeći u promišljanje o molitvi.

U objašnjavanju važnosti molitve podsjetio je na Kristov primjer te naglasio: “Spasitelj nam je u tome uzor. Često je zalazio u samoću i molio. Molio je cijele noći. Molio u svakoj prigodi svoga života. Koji se je svetac posvetio bez molitve? Molitva im je bila hrana pobožnosti i svetosti. Uostalom, molitva je crkvena i božanska zapovijed: „Valja svagda moliti i nikada ne prestati“ (Lk 18,1).”

Što je molitva?

Molitvu je fra Vidović opisao kao disanje duše. “Što biva s tijelom ako ne diše? Smrt! Pogledajte što se zbiva u tjelesnom životu. Ako zataji životno djelovanje (disanje, krvotok, probava…), čitav organizam osjeti posljedice, sve se ostale funkcije poremete. Tako biva sa životom duše. Tako je i s našom duhovnošću”, objasnio je referirajući se na odlomak iz Sv. pisma: „Kažu da si živ, a mrtav si“ (Otk 3,1).

Molitva je bitni i nezamjenljiv dio našega života, nenadomjestiva za naš duhovni razvitak, uvjet našeg osobnog rasta, potreba da ljudski, a osobito kršćanski mislimo i u životu postupamo.

Molitvu je, osim disanja duše voditelj emisije objasnio i kao razgovor s Bogom. Da bi se razgovor obavio, treba doći u blizinu sugovornika. Budući da vjerujemo u sveprisutnost osobnoga Boga, da je uvijek uz nas, s naše strane je potrebno uživjeti se u njegovu božansku prisutnost, sa željom za osobnim općenjem. “Bez razgovora s Bogom, svi su ljudski razgovori manjkavi i površni. Razgovor s Neizmjernim. Molitva je tlakomjer u našem životu, koliko smo živi i koliko smo s Bogom” Potkrijepio je to citatom sv. Augustina koji kaže: „Svako štovanje Boga ide u prilog čovjeka: jer nitko neće reći da je koristio vrelu, ako je iz njega pio, ili svjetlu, ako ga je gledao.“

“Molitvom izlazimo iz svoje nemoći i ulazimo u Božju svemoć”, naglasio je. “Molitvom spajamo ponor naše nemoći s božanskom svemoći, zemlju s nebom. Molitva je most između dvije udaljene obale: neba i zemlje, vremena i vječnosti. To je susret s najvišom Mudrošću, ključ koji otvara vrata mudrosti s najvećom Snagom, jer je Najmoćniji uvijek onaj koji zna sklopiti ruke Bog ima rješenja za sve naše probleme i teškoće. Jedina snaga na svijetu koja svladava zakone prirode. Molitva aktivira pozitivne snage u nama i povećava kvalitetu života”. Podsjetio je još jednom na riječi iz Svetoga pisma: „Sve mogu u onome koji me jača“ (Fil 4,13).

Spasitelj nam je u tome uzor. Često je zalazio u samoću i molio. Molio je cijele noći. Molio u svakoj prigodi svoga života. Koji se je svetac posvetio bez molitve?

Osim toga, fra Vladimir je poručio kako brojni psiholozi i liječnici vjernici pripisuju religioznosti iscjeliteljsku snagu u liječenju raznih psihičkih poremećaja. Čovjek je religiozno biće i čovjek i religioznost idu zajedno. Tko iz perspektive vjere prilazi svojim životnim problemima, sigurno će ih dobro i uspješno riješiti. Viktor Frankl svjedoči da fizičke i psihičke strahote koncentracijskih logora nisu nadvladali oni koji su bili fizički jači i najizdržljiviji, nego oni koji su bili jaki duhom, koji su imali jaku vjeru i pouzdanje u Boga, kojemu ništa nije nemoguće i čija će pravda na koncu trijumfirati. Osoba koja vjeruje i moli nije bespomoćna pred bilo kojim izazovom, pa tako ni pred bolešću, budući da po vjeri ulazi u Božju svemoć, a Bogu nije ništa nemoguće.

Sveti Franjo, čovjek koji je postao molitva

U nastavku emisije, fra Vladimir naveo je primjer sv. Franje, koji se pouzdavao u Božju milost i svoje brige povjeravao Bogu: „Molitva mu je bila zaštitom i kad je radio, nije se pouzdavao u svoju marljivost, nego se pouzdavao u Božju milost i po usrdnoj molitvi Gospodinu povjeravao svoju brigu.“

Franjina je molitva gotovo uvijek bila molitva zahvaljivanja i slavljenja. Franjo i u svojim spisima potiče na ovaj vid molitve: „Gdje god mi bili, na svakom mjestu, u svaki čas, u svako doba, iz dana u dan i uvijek, vjerujmo iskreno i ponizno i u srcu zadržimo, ljubimo i častimo, klanjajmo se, služimo, hvalimo i blagoslivljajmo, slavimo i uzvisujmo, veličajmo i zahvaljujmo svevišnjem, silnom, vječnom Bogu.“

Molitvom spajamo ponor naše nemoći s božanskom svemoći, zemlju s nebom. Molitva je most između dvije udaljene obale: neba i zemlje, vremena i vječnosti. To je susret s najvišom Mudrošću

“Zanimljivo je pogledati i vladanje sv. Franje u molitvi”, rekao je. “Prije svega, da bi dobro molio on se povlači u samotna mjesta. Za vrijeme molitve i njegovo tijelo zauzima posebne položaje; životopisci spominju: ponizno i pobožno se ničice baci pred propelom“, poručio je. Franjina je redovita briga bila izbjegavati rastresenost: „Smatrao je da je teško sagriješio ako bi ga kad za vrijeme molitve uznemirivale isprazne utvare. Kad se nešto takva desilo, ne bi propustio ispovijed da to odmah okaje“.

Emisiju u cijelosti možete poslušati ovdje: