“Advent u …” – pogrešna formulacija kao produkt pogrešnog poimanja adventa Advent je riječ koja se posljednjih godina često može čuti u kontekstu da ga se smješta u neki grad. Tako imamo advent u Beču, Budimpešti, Grazu i mnogim drugim gradovima Europe i svijeta. Konačno, imamo i mi svoj Advent u Zagrebu kojim se osobito ponosimo, a koji će, prema najavama, biti najbolji do sada. Okićene ulice i trgovi, mnogobrojne “kućice” koje nude kuhano vino, kobasice i mnogobrojne druge delicije, zatim klizanje na Tomislavcu, prisutnost mnoštva ljudi, pa i onih iz drugih zemalja, te sve prisutniji i s božićnim otajstvom nespojivi (i pomalo jezivi) Orašari, samo su neke od obilježja Adventa u Zagrebu. To je slika adventa kod velikog broja naših sugrađana, pogotovo kod mlađih, iako ni stariji nisu daleko od promašenog smisla ovog milosnog vremena koje bi za nas kršćane trebalo biti nešto više od ovako komercijaliziranog razdoblja.

I doista, dolaskom jedne osobe u ljudsku povijest dogodio se taj zaokret da se promijenio tijek vremena koji se dijeli na vrijeme prije njegova dolaska i vrijeme poslije njegova dolaska na ovaj svijet.

Advent nije hrvatska riječ, već dolazi od latinske riječi adventus, a između ostalog znači dolazak. Iz tog prijevoda kreiran je naš naziv za to razdoblje, a to je došašće. Valja spomenuti i grčku varijantu tog termina, a ona glasi paruzija (παρουσία), a taj termin važan je za jednu od dvije dimenzije adventskog razdoblja, o čemu će u nastavku biti riječi. Advent ili paruzija u antici se veže uz kult božanstva i kult vladara. Tako taj termin u prvoj varijanti označava dolazak božanstva u svoj hram, a u drugoj varijanti podrazumijeva službeni posjet vladara nekom mjestu. U oba slučaja radi se o posebnom, jedinstvenom događaju koji obilježava povijest, gotovo da ima moć toliko ju zahvatiti da tu povijest mijenja. I doista, dolaskom jedne osobe u ljudsku povijest dogodio se taj zaokret da se promijenio tijek vremena koji se dijeli na vrijeme prije njegova dolaska i vrijeme poslije njegova dolaska na ovaj svijet. Ta osoba je Isus iz Nazareta u kojem prepoznajemo Krista, navješćivanog i iščekivanog od postanka svijeta. Njegov dolazak može se izreći još boljim terminom, a to je epifanija, tj. objava samoga Boga ili Bogojavljenje.

Spomen na prvi Kristov dolazak

Adventus potiče ljude na budnost i stanje pripravnosti za dolazak Boga u njegov hram. Taj hram u koji Bog dolazi smo mi sami, te nas ovo vrijeme osobito potiče da Isusa Krista priznamo svojim kraljem, jedinom osobom koja ima pravo vladati nad nama, jer znamo da je načelo njegove vlasti ljubav koja se razdaje do kraja. Došašće je u prvom redu spomen na prvi Kristov dolazak, na vrijeme od postanka svijeta do samog Kristova rođenja. To je vrijeme velikih bogojavljenja raznim osobama iz svete povijesti spasenja, osobama koje su prenosile problematiku čovjekova odvajanja od Boga kroz grijeh, ali i dolazak onoga koji će tu nepremostivu udaljenost ipak spojiti. Kada su se teolozi srednjega vijeka pitali Cur Deus homo, tj. zašto je Bog postao čovjekom, mnogi od njih došli su do odgovora kako je grijehom čovjeka između njega i Boga nastala nepremostiva razdaljina koju nijedno stvorenje nije moglo ponovno spojiti. Budući je počinjena beskonačna šteta, bilo je nužno da i svojevrsna “reparacija” za tu uvredu bude beskonačna. To se dogodilo ulaskom Boga na svijet, Beskonačnog u konačnost, pa nije ni čudo što nas ovo razdoblje potiče na veliku radost i zahvalnost, jer onaj čiji se dolazak iščekivao dolazi neočekivano s licem čovjeka da nas privede u Božju neposrednost.

Došašće je u prvom redu spomen na prvi Kristov dolazak, na vrijeme od postanka svijeta do samog Kristova rođenja.

Iščekivanje drugog Kristova dolaska

Paruzija u teologiji stavlja naglasak na jedan drugačiji Isusov dolazak, a to je onaj na koncu vremenâ, kada će on ponovno doći na svijet kao sudac, koji ne sudi po našim zaslugama, već po svojoj ljubavi i milosrđu, „važući“ koliko smo te ljubavi i milosrđa podijelili s drugima. Vrijeme iščekivanja ponovnog Kristova dolaska započinje njegovim uzašašćem i još uvijek traje do vremenâ koje je samo Bogu znano, kao što mu je od početka bio poznat i onaj trenutak prvog dolaska. Dok je prvi dolazak bio priprava za to da po svom vazmenom otajstvu Isus dušama omogući pristup nebeskoj slavi, drugi dolazak bit će privođenje tijela onom stanju u kojem se nalazi i duša. Ovaj drugi dolazak često se od 13. st. nazivao i danom gnjeva (lat. dies irae), jer se promatrao isključivo kroz prizmu Isusovog strašnog suda. Istina, to će biti snažan, ali ne straha, već strahopoštovanja i radosti vrijedan trenutak, jer ćemo u svojoj cjelovitosti duše i tijela biti pripušteni u božansku slavu. Za neke će to možda i biti dan strašnoga suda, ukoliko nisu mudri, ukoliko život prosipaju i promašuju njegov smisao, zanemarujući svjesno i slobodno očite znakove koje im Bog daje kao sigurnost da on postoji i da ih vodi prema svrsi postojanja, a to je vječnost koju u svojoj ljubavi želi podijeliti s nama. Isus nas često poziva na budnost, na oprez i otvorenost da u svakom trenutku budemo spremni na susret s njime oči u oči. Na tu budnost, koja ima dimenziju eshatološkog iščekivanja, pozivaju nas i zornice, mise u ranim jutarnjim satima koje nas trgaju iz komoditeta i ugode tijela kako bismo ugodili duhu koji žudi biti s Bogom u svako doba.

Adventus i paruzija u liturgijskoj strukturi došašća

Dvostruki značaj ovog vremena iščekivanja sačuvan je i u liturgijskim obrascima i misnim čitanjima. Tako od Prve nedjelje došašća pa to 17. prosinca imamo temu paruzije, tj. drugog Kristova dolaska, vremena u kojem se svakodnevno nalazimo. Drugi nas dio ovog razdoblja, od 17. do 24. prosinca, vraća u vrijeme prije dolaska Bogočovjeka i stavlja nas u poziciju praotaca naše vjere koji s čežnjom iščekuju dolazak obećanog Mesije. Samom slavlju božićnog otajstva prethode četiri nedjelje. Broj četiri, između stalog, u biblijskom simboličkom govoru označava četiri strane svijeta, dakle uključivost svega stvorenoga. To je i broj evanđelja, izvještaja o Radosnoj vijesti koja govori o utjelovljenoj Riječi i riječima koje nam je Sin Božji ostavio kao životnu navigaciju koja nas vodi do cilja. Te nedjelje, podijeljene u tri različita liturgijska ciklusa, obrađuju sebi svojstvenu tematiku koja nas uvodi u stanje pripravnosti za dolazak Boga.

Stoga smo pozvani pripraviti put Gospodinu, spoznati Božje spasenje i zaogrnuti se u pravednost.

Prva nedjelja došašća poziva nas na budno iščekivanja Gospodina koji najavljuje svoj dolazak. Trebamo biti budni jer se taj dan, kada će se Krist objaviti i sve obnoviti, približava. To je dan kada će Gospodin provesti svoje pravo, pa nas ova nedjelja poziva ne samo na budnost i pripravnost, već i čistoću srca i duše da nepostiđeni možemo pred lice Božje. Druga nedjelja došašća govori kako je Kraljevstvo nebesko blizu. Duh Božji je na Isusu koji se otkriva kao ispunjenje starozavjetnih obećanja. Stoga smo pozvani pripraviti put Gospodinu, spoznati Božje spasenje i zaogrnuti se u pravednost. Treća nedjelja došašća govori o mesijanskim vremenima. Spasenje Božje je već među nama i mnogi su znakovi koji upućuju na to. Među nama se već nalazi obećani Mesija, kojeg ne prepoznajemo, a koji je veći i od Ivana Krstitelja i sviju proroka jer je on sam ispunjenje Zakona i Proroka. Četvrta nedjelja došašća naviješta skori dolazak Mesije, a misna čitanja kroz tri ciklusa govore kako je ta poruka navještena Josipu, Mariji i Elizabeti. Možemo reći kako su te nedjelje poput četiri stepenice koje nas uvode u svetište gdje ćemo se susresti s Bogom koji nam dolazi kao čovjek. Svaka nam stepenica sve više posvješćuje kako je pred nama veliko otajstvo, kako se približavamo

Pradavnome koji nas toliko nadilazi da ga nikako ne možemo dohvatiti, ali se opet spušta na našu razinu da nas zahvati i uvede u svoje otajstvo. Došašće je ujedno početak nove liturgijske godine. To je poziv na novi početak i u našem životu, da svaki dan koji je pred nama bude obilježen ozračjem iščekivanja dolaska Gospodnjega, ne kao neka napetost, već uzbuđenje poradi radosnog susreta sa svojim Bogom. Njegov prvi pojavak, za koji nas došašće posebno priprema, dovodi nas do ganuća, da Svemoćni postaje malo, krhko dijete koje na sebe već u utrobi majke preuzima na sebe žrtvu nemira i ne prihvaćenosti kako bismo mi jednom bili prihvaćeni u Očev dom i uživali vječni mir i blaženstvo.

Neka čitav svijet bude u adventu!

Ako se vratimo na početak ovog teksta, onda ćemo shvatiti kako ono što vidimo po gradovima nema veze s došašćem ili adventom, jer tamo nema mjesta za Isusa kojega mnogi, koji na ovaj vanjski način slave advent, ne poznaju niti ne priznaju svojim Spasiteljem. Također, s obzirom na to da je advent razdoblje, onda on ne može biti u nečem, već se netko ili nešto nalazi u tom razdoblju. Tako bi bilo ispravnije reći Zagreb u adventu, a ne onako kako se navodi. Kamo li sreće da se to doista i dogodi, da Zagreb, Hrvatska, Europa, zapravo čitav svijet bude u adventu, da svi budno i s radošću iščekujemo onoga koji je po Marijinu pristanku na Božju volju postao Emanuel, Bog s nama.

Budimo u svako doba ljudi adventa, trezvenog iščekivanja Iščekivanog, koji u nenadani čas dolazi da nas privede tamo za što smo stvoreni.

Pristanimo i mi u ovom adventu pozitivno odgovarati na Božje poticaje i budimo njegova prisutnost u ovome svijetu, da bismo bili spremni na konačan susret s njime. Gospodin nam u ovo vrijeme poručuje: Evo, dolazim uskoro! Istina, ne znamo kada će biti taj čas. Stoga neka nam svaki čas bude obilježen budnošću i molitvom, da s upaljenim svjetiljkama spremno dočekamo onoga koji dolazi u ime Gospodnje, u kojega kao kršćani polažemo svu nadu, iščekujući, tj. neprestano se navirujući kad li će doći onaj kojega toliko željno čekamo. Budimo u svako doba ljudi adventa, trezvenog iščekivanja Iščekivanog, koji u nenadani čas dolazi da nas privede tamo za što smo stvoreni. A Bog nas je, parafrazirajući sv. Augustina, stvorio za sebe i nemirno je naše srce dok u njemu ne nađe svoj mir. Upravo je mir dimenzija došašća i božićnog vremena: ne mir koji daje svijet, već mir koji dolazi iz spoznaje da je Bog postao čovjekom da bi nas pobožanstvenio. Ono što možemo je živjeti evanđeoski te biti vazda pripravni za taj susret, zazivajući s prvim kršćanima: Maranatha! Dođi, Gospodine! (Otk 22, 20)