Ljudi često žive od pogleda. Katkad čak ili rastu ili padaju u tuđem pogledu… Adam je bio prvi čovjek kojeg je Bog stvorio, ali nije bio potpuno sretan. Premda je gledao u Boga, u nebo, ipak nije bio posve ispunjen. Pogled uperen u nebo nije mu bio dovoljan da ostvari sreću na zemlji. Neprestano se osjećao usamljeno. Zatim je pogled usmjerio prema dolje, prema stvorenjima, prema svemu što je dobri Bog stvorio samo za njega, ali ni to ga nije odveć oduševilo. Bog mu je čak dopustio da imenuje biljke i životinje te tako postane malim dionikom stvaranja svijeta, ali ni ta ga povlastica nije previše očarala, nije ga u konačnici ispunila. Pogled prema dolje, prema stvorenjima, nije bio dovoljan da do kraja usreći prvog čovjeka.

Promatrajući Evu, Adam je shvatio da mu i pored Boga netko treba za život.

Tek je pogled usmjeren prema stvorenju iste visine i cjelovite ličnosti donekle bio ispunio Adama i njegova očekivanja, a taj pogled bio je namijenjen prvoj ženi – Evi. Pogled prema Evi, oči u oči, licem u lice, napokon je usrećio Adama. Gledao je u nekog sebi sličnog, u meso od svoga mesa, u kosti svojih kostiju, jer su zapravo bili slični, skoro pa isti. Promatrajući Evu, Adam je shvatio da mu i pored Boga netko treba za život. Treba mu osoba s kojom će dijeliti svoje vrijeme i osjećaje, sve dobre i loše trenutke; treba mu osoba s kojom će biti sretan jer čovjek nije stvoren da bude sam. Čovjeku je potreban čovjek. Zahvaljujući pogledu usmjerenu prema čovjeku, prema bližnjem, i ti ćeš moći rasti, bit ćeš sretniji i ispunjeniji. Pogled oči u oči izvor je čovjekove sreće.

Autor fra Goran Azinović za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije zaređen je 2014. godine. Autor je 20 nadahnutih knjiga, kolumnist je katoličkog mjesečnika “Naša ognjišta”, a pisao je i za druge katoličke časopise. Trenutačno živi i djeluje u Hrvatskoj katoličkoj misiji Zurich – Švicarska.