Pogledajte video u kojem maronitski svećenici iz Samostana sv. Antuna doline Qozhaya odrađuju vrhunsku tjelovježbu dajući sve od sebe kako bi vjernici Libanonske Zgharte čuli pjesmu svetih zvona.

"Ljudi ne shvaćaju da postoje dvije vrste vremena, ono izvanjsko, svakodnevno, od danas do sutra, vrijeme koje teče... Ali, postoji i jedna druga vrsta vremena o kojemu ljudi ne vode previše računa. To je unutarnje vrijeme, koje ne teče na taj način, koje se može zaustaviti, koje se može vraćati unatrag i koje nas može pretvarati u bića koja imaju onoliko godina koliko nam je u tom trenutku potrebno. Ako tako shvaćamo svoje unutarnje vrijeme, onda ćemo vidjeti da se ne moramo bojati ničega, pa gotovo ni smrti. Smrti se ne treba bojati."

''Ako je krv mučenika sjeme Crkve, onda su molitve časnih sestara svjetlost koje mu treba da izraste''.

Djeca rano nauče da ljudska bića ne mogu proizvesti životinje ili išta slično prirodnom svijetu kakav jest, stoga zaključuju da mora biti neko biće veće i moćnije od ljudi koje je zaslužno za stvaranje te su, gotovo zdravorazumski, prirodno religiozna.

Društvene mreže ne moraju nas pretvoriti u zavidne, tjeskobne i nestrpljive ljude odvojene od stvarnosti, ali i duhovnosti. Zapamtimo li da prava vrijednost proizlazi iz iskrenih osobnih odnosa i Božje ljubavi, umjesto površnih interesa, možemo živjeti autentičnu vjeru i na društvenim mrežama.

Crossfit danas privlači mnogo ljudi, a to je i jedan od ciljeva Crkve – biti privlačna. Ona želi navijestiti svim narodima radosnu vijest- evanđelje. Vlč. Mike Schmitz donosi pet stvari koje mogu pomoći rastu u vjeri, a koje možemo naučiti od crossfit-a.

"Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama."

"Godinama kasnije, na vrhuncu mog bijesa spram Boga, taj incident mi je pao na pamet i vratio sam se na taj dan. To je bio trenutak koji me definirao – zato sam ovdje. Ovdje Bog želi da budem (...) Moja misija je pružiti nadu ljudima podučavajući ih kako se suočiti s fizičkim izazovom. To se ostvaruje ne samo s nadom da ćete svladati bilo kakve prepreke koje vam se nađu na životnom putu, već i s razumijevanjem da to ne morate učiniti sami. Možete postati dio nečega mnogo većeg od vas samih. Možete ispričati svoju priču i dati nekom drugom istu nadu koja će im omogućiti da pobijede u svojim borbama i ispričaju svoje priče."

Nakon desetljeća nade, molitve i pokušaja, Ana i Joakim napokon su dobili dijete. No za mnoge parove koji se suočavaju s neplodnošću, biološko dijete nikada neće biti moguće. Je li njihova radost nemoguća i vjera manja zato što nisu u mogućnosti začeti?

Prenosimo objavu s društvene mreže Facebook kolumnistice Anele Todorić, supruge i majke troje djece, u kojoj promišlja o nesreći ljudske ispraznosti i Božjoj pravednosti.