Ako razmišljamo o veličini naše vjere, razmišljamo o sebi. Ako pomislimo o nemogućnosti onoga što se treba dogoditi, kao što je beskrajno opraštanje drugima, bilo bi dobro da razmišljamo o Bogu i Njegovoj neograničenoj moći.
Poslanica Hebrejima naglašava da su, po Kristovu spasenjskom djelu, otvorena svima "vrata vjere". Zato ondje i čitamo: "Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje", piše fra Darko Tepert.
"Trudili smo se držati smjera. Išli su u katoličku školu. Vodili smo ih na tjednu misu. Molili smo. Znali su u što mi vjerujemo. Vaša obitelj je Tijelo Kristovo, i kada netko, bilo tko ode, ostavlja prazninu u toj cjelini. Sveta Monika poznavala je ovu bol i ona nas prati. Ona je ustrajna s nama u molitvi. Ona nam je također daje uzor, obećanje da će Krist potražiti naše voljene, sjediti s njima kraj zdenca i pozvati ih da ga slijede", piše majka u svjedočanstvu kojega Vam donosimo u nastavku.
Podaci jedne studije pokazuju da očevi uvelike pridonose duhovnoj budućnosti svoje djece. Otac može naučiti svoju djecu da ostanu u crkvi jednostavno već redovitim odlaskom u crkvu. Brojevi su pokazali da ako u Crkvi ostaje tata, ostaju i djeca. Vrijeme je da osnažimo majke i očeve da se hrabro zauzmu za duhovnu budućnost svoje djece.
Tko od nas nije doživio nešto od izdaje, straha, poniženja, lažnog predstavljanja, nemoći, zlobe od drugih, grižnje savjesti i mračne slutnje? Ova priča o mukama nije ispričana filozofskim, teološkim ili metaforičkim jezikom. Ne, ova priča je naša priča, puna životnih istina kojima nas nitko nikada ne mora učiti.
U svijetu koji je poludio, naša najveća potreba u oporavku našeg razuma je vjera. Bez toga, ljudski um doživljava pomrčinu, odsječen od pravog izvora svoje svjetlosti.