Kako prihvatiti smrt? Može li svećenik biti pomoćnik pri prijelazu umirućoj osobi? Je li se za smrt moguće pripremiti? Kako roditeljima pomoći da prihvate umiranje i smrt teško bolesnog djeteta? Na ta i druga pitanja odgovori su se tražili u Argumentima HKR-a 3. studenoga.

Znamo kamo nas taj put vodi. I znamo tko nas ondje očekuje u svojim stanovima. Na svijetu smo da bismo jednom bili u zajedništvu s Gospodinom. Doći će vrijeme kad nas ne će biti, kad ne će biti više ni slike o nama u onima koji dolaze iza nas.

Što ako punica ne podnosi zeta? Kako pristupati osobama za koje psihijatar kaže da su dvostruka ličnost? I zašto Bog dopušta smrt djeteta? Na ova i druga pitanja u petak, 7. listopada u emisiji HKR-a "Halo, velečasni!" odgovarao je vlč. Damir Ocvirk, župnik župe sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci.

Svećenik mora podijeliti tugu obitelji zbog umiranja, radost krštenja, tugu smrti i sprovoda, ali i radost braka. Uz to svećenik sudjeluje u pastoralu, nadgleda katehezu, ispovijeda i slavi sv. mise, radi u uredu, izdaje dokumente, vodi matične knjige, vodi financije i računovodstvo, brine za održavanje crkve, okuplja djecu, mlade, stare, pokušava stvoriti zajednicu. Molimo li za naše svećenike?

"Smrt je ustvari kao novo rođenje, novo rođenje kroz koje ćemo svi proći jer vjerujemo da je naša duša besmrtna i smrt je prelazak u jedan drugačiji život, život duše. Nemojte umrijeti sa svojim voljenima, iskažite im čast tako što ćete živjeti svoj život onako kako je najbolje za vas, za njih, za svijet", piše p. Stjepan Ivan Horvat.

Bog odnosa neprestano se trudi da nas dovede u dublji odnos s Njim. Dolazi k nama u svakoj Euharistiji da obnovi našu ljubav prema Njemu i prema drugima. Nemojmo čekati trenutak smrti – smrt naših voljenih ili vlastitu smrt – da naučimo ovu lekciju.

Punina Duha koju si ovdje nakupio, bit će jedina istina na koju ćeš u Vječnosti moći računati. Kada živimo život ljubavi prema drugima i u miru s drugima, gradimo svoje duhovno bogatstvo. "Odavde nećemo ponijeti ono što posjedujemo: slijedit će nas samo ono što smo dali drugima", Franjo Asiški.

Evo pisma koje je jedan časnik napisao svojoj mladoj supruzi 1939. na početku Drugog svjetskog rata, čovjeka koji će kasnije poginuti dok je branio svoju diviziju u povlačenju.

Da bi primio vječnost u sebe, da bi primio neumornu ljubav i nadu u sebe, moraš primiti Boga. A Bog je ovaj ludi način ljubavi. Svetim postaje onaj u kome se vidi ta nadnaravna ljubav koja dolazi od Boga, koja nije neka ljudska dobrota, mora biti Božja. 

Trebamo život i smrt; smrt je ta koja život čini tako dragocjenim.