Bilo bi jako čudno kada bi dijete izvadilo svoju bankovnu karticu i nadoknadilo roditeljima što su ga rodili i othranili. Možda bi se i moglo odvojiti nešto novca za zdravstvene račune, troškove vrtića, konzumiranu hranu, uništene pelene, satnicu roditelja. No, sve je ovo očiti apsurd.

Kada je 1951. po dolasku u Krašić jedna novinarka upitala blaženog Alojzija Stepinca: "Što ćete raditi u Krašiću?", on je jednostavno odgovorio: "Radit ću i trpjeti za Crkvu." To što je rekao, i činio je do posljednjeg daha svoga života, pa je i svoju životnu i kršćansku misiju na kraju i ispunio: živio i je trpio za Boga, za Crkvu, za svoj hrvatski narod. Dok je boravio u Krašiću i Lepoglavi, lomili su ga, progonili i mučili samo da se odrekne križa, da se odrekne Isusa i svoje katoličke vjere, ali nisu ga uspjeli slomiti. Vjera i iskreno pouzdanje u Boga bili su jači od bilo kakvog terora ili mučenja i na kraju su pobijedili.

Kakve su tvoje ruke? Kakve su tvoje noge? Kakve su tvoje misli? Kakve su tvoje oči i tvoj pogled? Kakva su tvoja usta? Kakvo je tvoje srce? Ispitaj svoju savjest pred Gospodinovim križem!

Dok promatramo križ vidimo istodobno beskrajnu ljubav i beskrajnu patnju. Trpljenje nije dakako predmet naše ljubavi. Zapovijeđeno nam je da ljubimo Boga i našeg bližnjeg kao same sebe. Nije nam zapovijeđeno da ljubimo patnju. Čemu onda patnja?

Korizma je u samome vrhuncu – Velikom tjednu, a njegov drugi dio - Sveto trodnevlje svojim liturgijskim bogatstvom sažetak je i završnica povijesti spasenja ljudskoga roda. A vrhunac Svetoga trodnevlja jest Kristova uskrsna pobjeda nad smrću – njegovo uskrsnuće, koje je temelj i naše uskrsne nade jer on je „uskrsnuće i život“. On ima „riječi života vječnoga“. Profesor Mile Mamić donosi temeljito jezično i duhovno promišljanje o našim kršćanskim temeljima.

„Stvarnost Kristovog učenika nikad ne nailazi na pljesak, na priznavanje, na neku veliku hvalu. Nego, stvarnost života Kristovog učenika je - biti spreman prihvatiti križ“, poručuje fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru.

Kršćani znaju da život Isusovog učenika neće biti lak. Isus nam i danas poručuje: „Ako netko želi krenuti za mnom, neka se odrekne samoga sebe, uzme svoj križ i slijedi me “(Lk 9,23).

"Bog nam daje križeve kroz život, jer i On je nosio križ, preko križa bivamo snažniji i čistimo svoje duše. Kristov križ nam je na izgradnju i spasenje. Ali postoje križevi koji nam nisu od Boga, nego smo ih sami sebi nametnuli. I takvi križevi nam nisu često na spasenje, nego su nam nepotreban teret koji vučemo, misleći da Bog to tako hoće", piše fra Marin Karačić na svome Facebook profilu u objavi "Koji križ mi je od Boga, a koji od mene samoga?". Tekst donosimo u cijelosti.

"Prije mnogo godina bila sam u stanju učiniti sve kako bih izbjegla bol i pobjegla od križa. Umjesto da zagrlim križ i prepoznam njegovu ljepotu, bježala sam. Ignorirala sam svoj križ i time je on postajao sve teži", posvjedočila je vjeroučiteljica Elizabeth Estrada.

Rane sv. Pija iz Pietrelcine su se gotovo doslovno suobličile s Kristovim. Dobivši stigme, Otac Pio nam je postao pravo svjedočanstvo kako svoju patnju i bol nositi zajedno s Isusom te kako ljubav preobražava patnju.