Patnja je neizbježna stvarnost života. Muškarac ili žena, bogat ili siromašan, vjernik ili nevjernik, bez obzira na nacionalnost, rasu ili vjeru – svi je kusaju. Zar Gospodin želi da ljudi trpe? Čini se tako okrutnim – nešto što ni jedan roditelj ne bi poželio djetetu, ali okrene li se pogled prema raspelu, vidljivo je da je ono jedini ključ koji može otključati vrata vječnoga spasenja.

Onaj koji je znao umrijeti znao je i kako se ponovno roditi i dati ovom našem jadnom sićušnom planetu čast i slavu koju ne dijele plamena sunca i ljubomorne planete: slavu jednog napuštenog groba.

Kao što se Isus zaodjenuo u Marijino tijelo i krv i ponudio se za otkupljenje svijeta, tako se sada oblači u naše tijelo i krv i nudi naše patnje Ocu.

Živjeti radost Uskrsa znači živjeti i muku petka. A da bismo preživjeli petak potrebno je uči u dvoranu Posljednje večere i blagovati s Kristom. Bez sakramenata, nema ni vjere.

U pobožnoj katoličkoj tradiciji postoje dvije vrste molitve krunice sv. Ranama. Jedan je vezana uz privatne objave sestri Marti Chambon, a druga potječe od sv. Alfonsa Liguoria.

Bez Boga čovjek nema ni dostojanstva, ni sreće, ni ljubavi te su križ i molitva jedini pravi put za svaki mladi par. Bog nije slučajno dopustio svijetu da okrije facebook, whatsapp i mnoge druge stvari, već On i tu želi biti prisutan.

Jedini uzor u nošenju vlastitog križa kao kršćanima treba nam biti Isus Krist. Kada shvatimo kako je Isus odgovorno pristupio svom križu, shvaćamo koliko u našem duhovnom životu postoji prostora za rast i napredak.

Mi smo privilegirani jer je Krist patio i umro za naše grijehe. Sada su neki ljudi skloni zaboraviti njegovu patnju i usredotočiti se samo na prazan križ. Iako je križ sigurno snažan znak našeg spasenja, ne možemo zaboraviti žrtvu koju je Krist učinio savršenim podnošenjem križa.

Rastanak nikad nije lagan i u nama neminovno budi osjećaj tuge. Ovaj rastanak budi još jači osjećaj radosti i zahvalnosti za još jedan Božji zahvat u životu don Jakoslava. Čitav njegov svećenički život obilježen je željom za odlazak u misije, a Gospodin je dao da ta njegova želja raste i zori do trenutka kad je On odlučio da će don Jakoslav u punoj mjeri staviti na raspolaganje sve svoje talente i svećeničko iskustvo za izgradnju Njegove Crkve među narodom Ugande.

Nije toliko Njegovo rođenje bacilo sjenu na Njegov život i tako dovelo do Njegove smrti; radije je da je Križ bio tu od početka, i bacao je svoju sjenu unazad na Njegovo rođenje.