Od svih gubitaka koje je čovjek pretrpio u proteklih stotinu godina, niti jedno lišavanje nije bilo tako strašno kao odricanje od osjećaja krivnje. Ne, krivnja nije osobito kršćanska. Univerzalna je. Zapravo, Katolička crkva je bila i ostaje najbolje pripremljena za suočavanje s krivnjom i pružanjem lijeka u obliku oproštenja.

Možemo li pretpostaviti da bi napuštanje koncepta slobodne volje dovelo do humanijeg društva? Oduvijek smo znali da je čovjek veći od zbroja svojih dijelova, da čovjeka ne možete rasjeći i pronaći njegovu dušu, a još manje njegovu slobodnu volju.

Pravedno društvo zahtijeva ravnotežu osobne vrline s pravednim institucijama kako bi se individualna i kolektivna odgovornost stopile u opće dobro. Katolici nemaju problema s krivnjom; umjesto toga, svijet je iz temelja preokrenuo pažljivu ravnotežu između osobne vrline i odgovornosti zajednice. Ako svijetu izgledamo neuravnoteženi, to je samo zato što je svijet pao s klackalice.

Utapanje u krivnju ne rješava naše probleme niti nas vodi svetosti. Nije Božja volja da postanemo toliko sputani svojom krivnjom da više ne prihvaćamo Njegovu ljubav, ljubav koja oprašta. Kada postanemo krivi, ne slušamo Njega, slušamo sebe. Paralizirani smo, zamrznuti na našem duhovnom putovanju. Bog oprašta i zaboravlja. Bacite svoju krivnju u ocean Njegove milosti.

U povijesti Katoličke Crkve razni su sveci i blaženici opisivali kako je pakao, pa čak i gdje bi točno “loši kršćani” bili smješteni, na temelju vizija i poruka koje su primili tijekom života.

“Bog stvara ni iz čega. Divno kažeš. Da, doduše, ali on čini ono što je još divnije: od grješnika stvara svece”. Kristov način opraštanja jedinstven je jer On doista tjera grijehe tako da pokajnik može nastaviti svoj život slobodan od ljage grijeha koja bi ga inače ometala.

Bojali su se Božjeg svjetla jer su bili goli, jer su vidjeli sebe u prodornom svjetlu onakvima kakvi su stvarno bili, kakvi su sada postali; i stoga im je Božja prisutnost, koja je do sada bila izvor njihove radosti, bila bolna. No Bog je i tada, kao i kroz cijelu povijest djelovao stavom najnježnijeg Očinstva.

"Izvuku nas iz naše zone ugodnosti i tada itekako učimo o sebi. To je prilika za rast ili za propast. Ovisi kako ćemo to iskoristiti. Netko kad otkrije na sebi nešto loše bježi i sakriva se od sebe, dok netko zasuče rukave i počne raditi na sebi", piše fra Marin Karačić.⠀⠀⠀ ⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀ ⠀⠀⠀⠀

"Krivnja je preteška i nitko od nas je ne može nositi. Želimo je odbaciti od sebe. Kada nas netko krivi, mi tu krivnju odmah prebacujemo na drugoga. Nisam ja, ti si kriv. To je najjednostavnije jer je ja ne mogu nositi", rekao je fra Ante Vučković, predvodeći korizmenu obnovu u Župi sv. Nikole Tavelića na riječkom Krnjevu, te poručio da je Isus došao upravo zbog toga – da našu krivnju uzme na sebe.

Svetkovina Presvetog Srca Isusova nam može biti poticaj za promišljanje o vlastitom srcu te kako se ispravno nositi s osjećajem krivnje zbog naših grijeha.