Godine 1905. G.K. Chesterton je objavio pismo uredniku Daily Timesa, londonskih novina koje je utemeljio slavni književnik Charles Dickens. Chesterton je u ovom uvodniku kritizirao političke teoretičare koji su govorili da se problem ljudske nesreće može riješiti provedbom pravih političkih ili ekonomskih reformi. Chesterton je vjerovao da su te socio-ekonomske teorije previše strukturalne i kolektivne, ne uzimajući u obzir temeljnu slomljenu prirodu čovječanstva i osobni grijeh. Odraz je bio povod za jednu od Chestertonovih najcitiranijih dosjetki:

Odgovor na pitanje “Što nije u redu?” je, ili bi trebalo biti, “Griješiti.” Sve dok čovjek ne može dati taj odgovor, njegov idealizam je samo hobi. (Dnevne vijesti, 16. kolovoza 1905.)

Rasprava između Chestertona i političkih teoretičara odražava napetost koja je postojala tijekom trajanja ljudskog društva, naime između individualne i kolektivne odgovornosti. S jedne strane, društvo može biti onoliko dobro i zdravo koliko i ljudi koji ga čine; ako se pojedinci ne uspiju uhvatiti ukoštac s vlastitim demonima, ti isti demoni će opsjedati hodnike naših društvenih institucija, frustrirajući čak i naše najbolje pokušaje društvenog poboljšanja. S druge strane, individualna vrlina nije uvijek dovoljna da se prevladaju prepreke sustavne nepravde; čak i najbolji sportaši ne uspijevaju u igri u kojoj su pravila nepravedno postavljena protiv njih. Pravedno društvo zahtijeva ravnotežu osobne vrline s pravednim institucijama kako bi se individualna i kolektivna odgovornost stopile u opće dobro, piše Phillip Campbel s portala Catholic Exchange.

Iz zapovijedi o ljubavi prema Bogu proizlazi kršćanska težnja za osobnom svetošću, dok iz zapovijedi o ljubavi prema bližnjemu proizlaze naše obveze prema društvu.

Katolicizam je uvijek vrlo dobro hvatao ovu ravnotežu, sa svojim dvostrukim naglaskom na nužnosti osobne vrline kao i društvene svijesti. Dvostruka obveza može se pratiti unazad do dviju najvećih Kristovih zapovijedi, “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svim umom svojim i svom snagom svojom… i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Mt 22,36-40). Iz zapovijedi o ljubavi prema Bogu proizlazi kršćanska težnja za osobnom svetošću, dok iz zapovijedi o ljubavi prema bližnjemu proizlaze naše obveze prema društvu.

Foto. Facebook, Holywin Svetost pobjeđuje

Ismijavanje sakramenta ispovijedi sastoji se i u tome da navodno prepuštamo kontrolu nad svojom savješću duhovnim tiranima koji koriste svoj autoritet da nas drže u pokornosti.

Modernost sve više narušava tu skladnu ravnotežu stavljajući sve veći naglasak na kolektivnu stranu spektra, vjerujući – poput Chestertonovih političkih teoretičara – da se sreća može postići ekonomskim i političkim reformama. Ovaj sve veći naglasak na “strukturalnom” pristupu društvenim bolestima utemeljen je na pretpostavci materijalizma: pretpostavci da je materija sve što postoji, a da je svaki drugi aspekt života konstrukt koji proizlazi iz materijalnih uvjeta (kultura, religija, patriotizam, itd.). To je svjetonazor koji je proizašao iz marksizma i u pozadini je misli globalne elite. Za globaliste, sreća se sastoji u povećanom pristupu tenisicama od 10 dolara i prerađenoj hrani.

Društvene mreže / Foto: Pixabay

S obzirom na to, inzistiranje Crkve na osobnoj svetosti izgleda zastarjelo i anakrono. Ovo ismijavanje vidimo u ismijavanju takozvane “katoličke krivnje”, trop za koji se kaže da su katolici opsjednuti krivnjom do točke neuroze, kršeći ruke oko slučajnih osobnih nedostataka, preuveličavajući osobnu krivnju i ljubeći do ruba mazohizma patnju. Sve je to prikazano u modernom ismijavanju sakramenta ispovijedi, gdje navodno prepuštamo kontrolu nad svojom savješću duhovnim tiranima koji koriste svoj autoritet da nas drže u pokornosti.

Katoličanstvo nas potiče da uravnoteženo pristupimo pitanjima krivnje i osobne odgovornosti.

Poput mnogih stereotipa, i ovaj daje točne činjenice, ali u potpunosti promašuje bit. Da, katolici pomno ispituju unutarnje pokrete srca. Da, ozbiljno razmišljamo o osobnoj krivnji. I da, vježbamo se prigrliti patnju. No jesu li te stvari znakovi krivnje i neurotične psihoze? Zasigurno neki jesu, ali svaki obrazovani katolik također bi trebao shvatiti da ovo nije vizija koju nam Crkva predlaže.

Sloboda/ Foto: Joshua Earle/ Unsplash

Katoličanstvo nas potiče da uravnoteženo pristupimo pitanjima krivnje i osobne odgovornosti. Nije “osjećaj krivnje” temeljito ispitati svoje motivacije i porive. Nije neurotično shvatiti da čak i objektivno dobra djela mogu postati kvarna ako su učinjena iz nečistih motiva. Nije mazohistički doći do zrele spoznaje da patnja može igrati otkupiteljsku ulogu u našim životima kroz prihvaćanje stvari koje ne možemo promijeniti. I sigurno nije čin dehumanizirajućeg samoponižavanja priznati svoju nepravdu u prisutnosti Kristovih propovjednika da bi se primilo oproštenje koje je obećao Sin Božji.

Moderno društvo smatra osobu koja posveti vrijeme i resurse borbi protiv klimatskih promjena herojem, a onu koja posveti vrijeme i resurse borbi protiv vlastite oholosti zaokupljenu sobom i pretjerano opterećenu krivnjom.

“Katolička krivnja” zapravo nije stvar; ili bih trebao reći, to je samo stvar za ljude koji su postali nepovezani s bilo kakvim osjećajem osobne krivnje. Za takve ljude grijesi su loši samo u onoj mjeri u kojoj predstavljaju mjerljivu štetu društvu. Ali grijeh koji je privatan, počinjen u mislima i nije poznat nikome osim Bogu i grešniku, pa, takva se greška zanemaruje kao trivijalna u najboljem slučaju – ili kao primjer neuroze u najgorem slučaju. Pitanja koja se odnose na diskriminaciju, gospodarstvo ili okoliš tretiraju se s najvećom ozbiljnošću; oholost, zavist i požuda odbačeni su kao nevažni – ili čak hvaljeni!

Pristupi koji se usredotočuju na osobnu krivnju za pojedinačne moralne propuste (poput sakramentalne ispovijedi) u današnjem se društvu često ismijavaju kao neučinkoviti i psihološki neuravnoteženi.

Osoba koja posveti vrijeme i resurse borbi protiv klimatskih promjena je heroj; osoba koja posveti vrijeme i resurse borbi protiv vlastite oholosti zaokupljena je sobom i opterećena krivnjom. Čovjek koji se ponižava pred javnošću i ispovijeda svoje društvene grijehe na društvenim mrežama preuzima odgovornost; a čovjeka koji se ponizi pred Gospodinovim svećenicima i nasamo ispovijeda svoje osobne grijehe je neurotičan?

Ispovijed / Foto: cathopic

Za moderne, strukturalni pristup ljudskoj bijedi jedini je valjani lijek. Drugi pristupi koji se usredotočuju na osobnu krivnju za pojedinačne moralne propuste (poput sakramentalne ispovijedi) ismijavaju se kao neučinkoviti i psihološki neuravnoteženi. Moderni pogled stoga predstavlja negaciju klasične ideje krivnje, individualne, osobne odgovornosti za počinjene pogreške. Ljudi koji čine zlo čine to samo zato što su i oni žrtve većih društvenih nevolja.

Nije potrebno spominjati da je ovo gledište suprotno katolicizmu. Katolici nemaju problema s krivnjom; umjesto toga, svijet je iz temelja preokrenuo pažljivu ravnotežu između osobne vrline i odgovornosti zajednice. Ako svijetu izgledamo neuravnoteženi, to je samo zato što je svijet pao s klackalice.