Razmatranje o Presvetom Srcu nas poziva da i sami promatramo rane naših srdaca bez da nas preplavi bol i obeshrabrenje, jer Presveto Srce osobno poznaje patnju te ju je otkupio, piše Ascenion Press. Krv i voda koje su potekle iz Isusova probodena srca dok je umirao na križu predstavljaju euharistiju i krštenje – sakramenti koji nam daruju novi život. Promatrajući sliku Milosrdnog Isusa koja je povezana s ovom slikom, vidimo kako Bog čezne za tim da zacijeli naše rane s ljubavlju i milosrđem.

S tom spoznajom valja promisliti i o najčešćim ranama naših srdaca te kako ih Presveto Srce otkupljuje i liječi ako mu to dopustimo. Mnogima je teško promisliti ili razgovarati o svojim ranama, pogotovo o onima koje su toliko duboke da bismo ih najradije ostavili u zaborav. No, također je bitno znati da zanemarivanje problema ne znači da će oni nestati. Moramo imati povjerenje u Presveto Srce i znati da Isus uistinu želi liječiti te rane. S tim povjerenjem možemo pristupiti beskrajnom obilju njegove ljubavi te iskusiti mir, utjehu i radost da nas netko uistinu poznaje i da smo otkupljeni.

Osjećaj krivnje jenjava kada se susreće s milosrđem.

Među čestim ranama naših srdaca nalaze se osjećaji krivnje, srama i tuge. Mnogi poznaju gorak osjećaj krivnje koja polako izjeda savjest dok ne zatražimo oprost. Taj osjećaj može ostati i nakon oprosta, no uglavnom osjećaj krivnje jenjava kada se susreće s milosrđem. Imajući to na umu, osjećaj krivnje je zapravo dobra stvar u ispravnoj mjeri, jer nam ono pomaže da formiramo savjest i izbjegavamo grijeh u budućnosti. Djetetu je dovoljno jednom se opeći kako bi znalo da to ne treba ponoviti, a isto bi se trebalo dogoditi i s osjećajem krivnje.

Međutim, krivnja može raniti naše srce na dva načina: kada je zanemarena ili kada se toliko zadrži da postane optužba. Kada se oglušimo na savjest ta se rana gnoji i pogoršava. Situacija se pogoršava kada počinjemo umanjiti osjećaj krivnje jer naše srce postaje tvrdo, hladno i onemogućava autentičan susret s drugima. Plodovi srca sa zanemarenom krivnjom su ljutnja, ogorčenost, ljubomora, ponos, tvrdoglavost i bahatost.

S druge strane, kada priznajemo svoju krivnju ali ju ne puštamo, naše srce postaje ranjeno osjećajem srama. Sram izaziva podijeljenost unutar same osobe te gađenje prema sebi počinje biti uobičajen način življenja. Time naše srce postaje nemirno i gubi suosjećajnost. Česte misli koje prolaze kroz glavu osobe koja pati od srama su da nije dovoljno dobra ili da ne zaslužuje milosrđe, suosjećanje ili povjerenje. Takav sram uvijek iznova kažnjava naše srce te nastoji ga lišiti budućih radosti i međuljudskih odnosa. Srce postaje zarobljeno, osoba podijeljena, a jedino su frustracija, obeshrabrenost, očaj i apatija plodovi takvog ponašanja.

Naši padovi i grijesi nisu porazili Presveto Srce

Potrebno je priznati osjećaj tuge kada razmišljamo o krivnji i sramu jer je to uobičajena emocija koja se pojavljuje uz ovakve situacije, osim ako nas je ljutnja već preplavila. Tuga nije loša ni štetna jer su emocije moralno neutralne. No emocije mogu postati dobre ili loše ovisno o tome što učinimo s njima. Kada smo preplavljeni osjećajima krivnje ili srama te osjetimo tugu koja nas potiče na kajanje i povratak Očevom milosrđu i ljubavi, onda je to dobar odgovor. No, ako nam tuga potvrđuje odluku da zatvorimo naša srca ili sebe kaznimo zbog naših padova, onda tuga je ta koja još dublje ranjava naše povrijeđeno srce.

Iako Isus nije osjećao osobnu krivnju ili sram jer je bio bez grijeha, On je u svome srcu osjetio rane naše krivnje i srama. Za vrijeme njegove muke, patnja nije bila samo na fizičkoj razini, već je patio i duhovno, emocionalno i psihološki. Težina naših grijeha nanijelo mu je više boli nego rane na njegovom tijelu, što je gotovo i nepodnošljivo za zamisliti. No, kao što ćemo primijetiti kada sami promislimo o ranama, naši padovi i grijesi nisu porazili Presveto Srce, već su rane postale sredstvo kroz koje je On izlio svoju milost. Njegovim smo ranama ozdravljeni.

Susret s vatrom Božje ljubavi je bolan, potrebna je hrabrost kako bismo priznali svoje grijehe i promijenili se.

Hladno, utrnulo, udaljeno srce treba vatru Božje ljubavi kako bi ponovo oživjelo. Presveto Srce gori s ljubavlju za svaku dušu, bez obzira na prijestupe. Bog nikad neće nametnuti svoju ljubav, no također neće odustati od toga da nas ljubi. Potrebna je samo mala pukotina u zaleđenom srcu da bi On izlio svoju ljubav. Susret s vatrom Božje ljubavi je bolan, potrebna je hrabrost kako bismo priznali svoje grijehe i promijenili se.

No, ta je Božja ljubav također nježna, brižna i utješna. Budući da je osjetilo bol svakog grijeha, Presveto Srce točno zna kakav je osjećaj kada srce utrne. Neke se boli čine nepodnošljivima. No, kada Isus nosi tu bol s nama, nastoji umiriti svaku ranu ako mu to dopustimo. Priznati grijeh, bez obzira na veličinu, prvi je korak odleđivanja srca te nas tada Bog vodi k obnovi i ozdravljenju.

Za one koji pate od srama ili tuge, potrebna je drugačija vrsta priznanja. Budući da je pojedinac vrlo svjestan vlastite patnje zbog pada, osoba mora dopustiti da vatra Božje ljubavi zapali sve krivnje te da nestanu u plamenu. To je priznanje Božjeg beskrajnog milosrđa i ljubavi koja može nadvladati svaki grijeh i oslobađa srce od ropstva. Kada čovjek dopusti Presvetom Srcu da bude sudac umjesto on sam, otvara se praštanju, nježnosti, dobroti i miru.

Ako vam nedostaje mir, dobrota, radost ili nježnost prema sebi i drugima, možda je dobro promisliti o vašem srcu. Zamolite Isusa da vam otkrije kako vas On vidi i kako vas ljubi svojim Presvetim Srcem. Lakše je reći nego učiniti, no treba uvijek imati na umu da Presveto Srce nikada ne optužuje ili razara. Bog nas jedino želi obdariti svojim milosrđem i dati nam život, a dokaz je upravo Presveto Srce.