S jedne strane svijet viče „pobrini se za sebe“, s druge strane Bog po primjeru Krista Raspetoga poziva „daruj sebe“ i „živi za druge“.

Život nam često nalikuje gladnoj ljušturi, žednom presušenom potoku. Tako nam je teško osjetiti Isusove riječi koje nas zovu, Isusov pogled koji nas moli, Isusovu ljubav koja je jasna i nedvosmislena. Tako smo puni nekih svojih briga i svojih gladi, zaokupljeni svojim životom i svojim pogledom spuštenim u zemlju, tlo i prašinu.

Hoće li nas mlinski kamen povući na dno kao posljedica sablazni svih kula koje gradimo iskorištavajući se međusobno?

Pitanje svih naših pitanja potpuno je isto: „Tko je najveći?“ Tko je važniji, tko ima veće zasluge, čija je pozicija viša, tko je kome dužan poštovanje, tko koga mora slušati, tko je pametniji, tko je ljepši, tko je prvi…

Mi smo previše zabrinuti za zemaljsko, ili samo za zemaljsko, želimo osigurati kruh za svoj život, za svoju obitelj, što i nije ništa loše, dapače, potrebno je i nužno, ali u svoj toj brizi zaboravljamo ili zanemarujemo svoju nutrinu i potrebu da naš život postane kruh, da u njega usadimo kvalitetni kvasac koji će nam pomoći da postanemo kruh.

Tako nam je potrebna ta Isusova ruka na nama, da utisne sebe u nas, u naše srce i u naš život, da se otvori sve što već tako dugo zatvoreno spava, da budemo zdravi, da budemo slobodni. Isus skida sa čovjeka sve rešetke i kaveze koje je naša ljudska krhkost u nama izgradila i podigla i zatvorila nas u nas same.