Mogućnost ispovijedanja grijeha u sakramentu pokore i dobivanje oproštenja od Gospodina izuzetna je privilegija. Katekizam Katoličke Crkve kaže da ovaj sakrament pomirenja s Bogom “donosi pravo ‘duhovno uskrsnuće’” (br. 1468). Kad bi više katolika to razumjelo, mogli bismo opet vidjeti pokornike poredane ispred ispovjedaonica čekajući da iskoriste ovu izvanrednu priliku da prime Božji milosrdni oprost.

Svaki put ispovijedam isti grijeh i obećam da se to više neće ponoviti, a nakon nekog vremena ponovno sagriješim istu stvar. Kako se toga osloboditi? Što kada netko griješi i govori da 'nema veze jer će se ionako ispovjediti'? Na ova i druga pitanja u petak, 10. lipnja u emisiji HKR-a "Halo, velečasni!" odgovarao je vlč. Antun Sente st., župnik župe Sv. Antuna Padovanskog iz Sesvetskih Sela.

Kako mogu biti kriva za tuđi grijeh? Kad netko umire, je li dobro biti uz njega? Jesu li poruke katoličkog sadržaja, a koje šaljemo u lancu prijateljima - poput 'pošalji ovaj sadržaj devetorici ljudi i ispunit će se...' - ispravne? Ovo su tri pitanja koje smo za čitatelje Hrvatske katoličke mreže izdvojili iz emisije 'Halo velečasni' - emitirane u petak, 20. svibnja – a u kojoj je HKR-ovim slušateljima odgovarao 'radijski župnik' fra Roko Bedalov, inače župnik zagrebačke župe Sv. Antuna Padovanskog na Svetome Duhu.

Nekadašnji župnik u Međugorju koji je trenutno na službi u Posušju fra Ivan Landeka prisjetio se vremena kada je u Međugorju postavljen kip svetog Leopolda Bogdana Mandića.

"Božje je milosrđe obilno, dostupno i, iz ljudske perspektive, naizgled ludo. Htio sam da vrijeme moje ispovijedi to odražava", rekao je u intervjuu vlč. David Michael Moses koji je svakodnevno u ispovjedaonici provodio i po 16 sati.

"Ne daj se zaplesti u zamku zla i izbjegavati svetu ispovijed. Đavao zna da te ispovijed jača i vraća te u Božju milost i zato mu je u cilju držati te što dalje od Božjeg dodira", piše fra Marin Karačić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

U mnogim zapisima na stranicama "Dnevnika svete Faustine Kowalske" otkrivamo duhovnu snagu sakramenta svete ispovijedi koja nam omogućuje da se vratimo u krilo Božje, da se očistimo od svakog grijeha i iskušenja koji zamagljuje i ograničava naš pogled prema nebu.

Čin skrušenosti nije prvenstveno čarobna formula koja se nepromišljeno izgovara kako bi se zajamčilo trenutno oproštenje. Umjesto toga, izražava riječima duboko osobni čin koji uključuje nečiju naklonost i volju. Riječi, ma koliko točno bile izgovorene, ne čine ništa bez djela.

Ljudska duša sama po sebi, kada hoće u jasnoću, već zna da joj valja srušiti lažni ponos i priznati krivnju. Duša, kad god joj dopustimo da živi po svojim nutarnjim zakonima, dođe u blizinu onoga što je kršćanstvo kodiralo u sakramentu ispovijedi: griješim, kajem se, tražim oproštenje, ulazim u jasnoću i život ponire u dubinu.

Samospoznaja koja neprestano hrani našu Vjeru – Nadu – i Ljubav – uvijek će biti plodna – radosna – ponizna. Ali kada samospoznaja stvara sumnje i čini nas obeshrabrenima i mlakima, tada se ta spoznaja okrenula u duši i djeluje poput smrtonosne strijele – uništavajući i razdirući ono što je Bog stvorio da bude cjelovito i lijepo. Nikada ne bismo smjeli biti očajni ili obeshrabreni zbog svojih slabosti. Isus nam je dao svog Duha da nam pomogne da budemo sličniji njemu. On nam je dao svoje pastire da nas vrate kući. Dao nam je milost koja nam je potrebna da se pokajemo, promijenimo i postanemo sveti.