Kako mogu biti kriva za tuđi grijeh? Kad netko umire, je li dobro biti uz njega? Jesu li poruke katoličkog sadržaja, a koje šaljemo u lancu prijateljima - poput 'pošalji ovaj sadržaj devetorici ljudi i ispunit će se...' - ispravne? Ovo su tri pitanja koje smo za čitatelje Hrvatske katoličke mreže izdvojili iz emisije 'Halo velečasni' - emitirane u petak, 20. svibnja – a u kojoj je HKR-ovim slušateljima odgovarao 'radijski župnik' fra Roko Bedalov, inače župnik zagrebačke župe Sv. Antuna Padovanskog na Svetome Duhu.

Nekadašnji župnik u Međugorju koji je trenutno na službi u Posušju fra Ivan Landeka prisjetio se vremena kada je u Međugorju postavljen kip svetog Leopolda Bogdana Mandića.

"Božje je milosrđe obilno, dostupno i, iz ljudske perspektive, naizgled ludo. Htio sam da vrijeme moje ispovijedi to odražava", rekao je u intervjuu vlč. David Michael Moses koji je svakodnevno u ispovjedaonici provodio i po 16 sati.

"Ne daj se zaplesti u zamku zla i izbjegavati svetu ispovijed. Đavao zna da te ispovijed jača i vraća te u Božju milost i zato mu je u cilju držati te što dalje od Božjeg dodira", piše fra Marin Karačić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

U mnogim zapisima na stranicama "Dnevnika svete Faustine Kowalske" otkrivamo duhovnu snagu sakramenta svete ispovijedi koja nam omogućuje da se vratimo u krilo Božje, da se očistimo od svakog grijeha i iskušenja koji zamagljuje i ograničava naš pogled prema nebu.

Čin skrušenosti nije prvenstveno čarobna formula koja se nepromišljeno izgovara kako bi se zajamčilo trenutno oproštenje. Umjesto toga, izražava riječima duboko osobni čin koji uključuje nečiju naklonost i volju. Riječi, ma koliko točno bile izgovorene, ne čine ništa bez djela.

Ljudska duša sama po sebi, kada hoće u jasnoću, već zna da joj valja srušiti lažni ponos i priznati krivnju. Duša, kad god joj dopustimo da živi po svojim nutarnjim zakonima, dođe u blizinu onoga što je kršćanstvo kodiralo u sakramentu ispovijedi: griješim, kajem se, tražim oproštenje, ulazim u jasnoću i život ponire u dubinu.

Samospoznaja koja neprestano hrani našu Vjeru – Nadu – i Ljubav – uvijek će biti plodna – radosna – ponizna. Ali kada samospoznaja stvara sumnje i čini nas obeshrabrenima i mlakima, tada se ta spoznaja okrenula u duši i djeluje poput smrtonosne strijele – uništavajući i razdirući ono što je Bog stvorio da bude cjelovito i lijepo. Nikada ne bismo smjeli biti očajni ili obeshrabreni zbog svojih slabosti. Isus nam je dao svog Duha da nam pomogne da budemo sličniji njemu. On nam je dao svoje pastire da nas vrate kući. Dao nam je milost koja nam je potrebna da se pokajemo, promijenimo i postanemo sveti.

Pokora je sakrament koji je ustanovio Isus Krist da bi nam oprostio grijehe koje smo učinili poslije krštenja. Ovaj se sakrament naziva pokorom zato što je potrebno kajanjem odbaciti grijehe, ako želimo da nam se oproste i zato što onaj, tko je učinio grijeh, mora prihvatiti kaznu, koju odredi svećenik.

"Tko osuđuje, mora naučiti praštati, tko je bolestan, treba naučiti moliti. Nemate li nade da se teški prijestupi ili grijesi neposredno opraštaju, obratite se na za govornika, utecite se Crkvi koja će za vas moliti. I onda će Gospodin, njoj za ljubav, udijeliti oprost koji bi vam on mogao uskratiti. Ne niječemo historijsku stvarnost ozdravljenja čovjeka uzeta, ali mi ponajprije prihvaćamo nutarnje liječenje čovjeka kojemu su njegovi grijesi oprošteni", poručuje fra Tomislav Pervan.