Nemoj nikada sumnjati da ti je Bog oprostio. Bog uvijek oprašta ako se od srca pokaješ. Odlučujući trenutak u životu svetog Franje Asiškoga dogodio se kada se povukao u samoću i kada je kroz molitvu shvatio posebnu snagu i milost Božjeg oproštenja. Franjo je tek tada mogao rasti jer je uvidio da ga ništa ne veže za prošlost, pa ni najmanji grijeh. Spoznavši to, nikad se više nije osvrćao na prošlost i mogao je rasti u slobodi kao rijetko koji čovjek.

Dok smo kao djeca čitali ili slušali razne priče o kraljevima, svatko je zasigurno barem jednom poželio biti kralj. No, čovjek uistinu može biti kralj; čak može imati i vlastite podanike. Ali to kraljevstvo ne nalazi se negdje daleko, ti podanici, vjerovali ili ne, uopće nisu ljudi. Pitate se kako je to moguće?! Odgovor se krije u idućoj priči.

"Ako želite biti nesretni, evo vam najbržeg puta... da za to mjesto na kojem se sada nalazite kažete da nije za vas! Koji je onda put u sreću? Da kažeš :"Hvala ti, Bože što je to baš ovaj muž, ova žena, ova djeca, što sam postao svećenik. Tek kad zavoliš to gdje jesi nećeš nikada poželjeti otići. Putuju i odlaze ono koji ne vole i koji nikad nisu zavoljeli. To je krunica. Ona ti otvara oči da ostaneš. Ona ti daje snagu da ne digneš sidro, nego da ga još dublje ukopaš". 

Čovjek se nikad ne smije pomiriti s grijehom. Nijedan se grijeh ne može lako probaviti, jer grijeh predstavlja gorčinu; grijeh je otrov.

Mnogi mole, a misli im lutaju različitim adresama ovoga svijeta; dok mole, srce im je okupirano samo vlastitim brigama. To zapravo i nije molitva, to je puko nabrajanje vlastitih želja.

Svatko se od nas katkada želi svidjeti drugima. Čovjek čini sve da se drugima dopadne i da poraste u njihovim očima.

Kada je 1951. po dolasku u Krašić jedna novinarka upitala blaženog Alojzija Stepinca: "Što ćete raditi u Krašiću?", on je jednostavno odgovorio: "Radit ću i trpjeti za Crkvu." To što je rekao, i činio je do posljednjeg daha svoga života, pa je i svoju životnu i kršćansku misiju na kraju i ispunio: živio i je trpio za Boga, za Crkvu, za svoj hrvatski narod. Dok je boravio u Krašiću i Lepoglavi, lomili su ga, progonili i mučili samo da se odrekne križa, da se odrekne Isusa i svoje katoličke vjere, ali nisu ga uspjeli slomiti. Vjera i iskreno pouzdanje u Boga bili su jači od bilo kakvog terora ili mučenja i na kraju su pobijedili.

Sveti Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik, svakodnevno je svojim usnama izgovarao ovu kratku molitvu: „Isuse, moja Ljubavi!“ Kad su mu krvnici zabranili da izgovara to ime i tu molitvu, on im je odgovorio: „Dok živim, ovo ime neće ostaviti mojih usana; pa ako me i ubijete, to ćete ime ušutkati na mojim usnama, ali iz moga srca ni tada nećete iščupati ime Isus.“

Svi ste zasigurno čuli priču kako je sveti Toma Akvinski puno pisao, no kada mu je Gospodin u jednom trenutku pokazao uzvišenost neba i otajstva, on je zamuknuo; jednostavno je utihnuo. Najednom je prestao pisati; čak je potonuo i u samoću. Kad su ga subraća pitala zašto više ne piše, on je jednostavno odgovorio: „Sve je to slama!“

Kažu da papa Ivan XXIII. nije baš previše cijenio Padre Pija, jer je više vjerovao Gemelliju, a Gemelli je često negativno i ružno govorio o ovom budućem svecu. Kada je jedan njegov subrat franjevac upitao Padre Pija smeta li mu što papa Ivan XXIII. sumnja u njega, Padre Pio je znakovito odgovorio: „Ne, ne smeta mi, jer..."