Kad danas čujemo riječ „razvod“, odmah pomislimo na raspad nečijeg braka ili krah jedne ljubavi. Ta pomalo ružna riječ sa sobom već nosi tjeskoban prizvuk i surovo značenje. No, postoje i druge vrste razvoda. Postoje razvodi koji donose blagoslov. Pisac duhovne biografije svetoga Franje Asiškoga, Ignacio Larranga, pomno opisuje razvod ovog velikog sveca. Pitate se od koga se točno sveti Franjo razveo?! A pravo pitanje zapravo glasi: od čega se ovaj svetac „razveo“?

Mnogi ljudi danas (ne)rado ostavljaju svoje domove, sele se; neki putuju turistički, a drugi pak napuštaju vlastiti zavičaj u potrazi za boljim životom. Migracije su postale čovjekova svakodnevica. No, zar svi u suštini nismo migranti? Zar svi ne tražimo ugodnije i ljepše mjesto za život? Uostalom, gdje je, čovječe, tvoj zavičaj? Gdje je tvoj dom? Gdje se zbilja osjećaš kao kod kuće? Mnogi se nikako ne mogu smiriti živeći dugoročno na jednom mjestu.

Kršćani, koji su stvoreni da budu jedno i zajedno, često nemaju ni zajedničkih tema za razgovor. Toliko su, nažalost, različiti da je Fulton Sheen s pravom zavapio: „Pa, što ih uopće povezuje?!“

Sveti Bernard je na koncu pobijedio i tako svoju braću privukao Kristu. To je upravo i najvažnija zadaća svakog kršćanina. Dužni smo ljude privoditi k Bogu; kršćanin se ne smije zaljubiti u ovaj prolazni svijet. Nažalost, mnogi su kršćani dobrano zavoljeli ovaj svijet. Borimo se stoga neumorno za duše, jer previše je dúšā u svijetu, a trebamo ih sve dovesti k Bogu – vječnoj Ljubavi.

Sveta Mala Terezija nije bila sposobna činiti velike pokore ni mrtviti svoje tijelo. Odveć je bila slaba i nemoćna. U njezinom životu nije bilo takozvanih velikih pokora ni žrtava. Nije se bacala u trnje kao sveti Franjo Asiški, niti je kao sveti Ivan Kapistran tjednima neumorno postila. Sama priznaje da nije bila za to sposobna. Ali što je onda toliko razlikuje od drugih svetaca?

Nemoj nikada sumnjati da ti je Bog oprostio. Bog uvijek oprašta ako se od srca pokaješ. Odlučujući trenutak u životu svetog Franje Asiškoga dogodio se kada se povukao u samoću i kada je kroz molitvu shvatio posebnu snagu i milost Božjeg oproštenja. Franjo je tek tada mogao rasti jer je uvidio da ga ništa ne veže za prošlost, pa ni najmanji grijeh. Spoznavši to, nikad se više nije osvrćao na prošlost i mogao je rasti u slobodi kao rijetko koji čovjek.

Dok smo kao djeca čitali ili slušali razne priče o kraljevima, svatko je zasigurno barem jednom poželio biti kralj. No, čovjek uistinu može biti kralj; čak može imati i vlastite podanike. Ali to kraljevstvo ne nalazi se negdje daleko, ti podanici, vjerovali ili ne, uopće nisu ljudi. Pitate se kako je to moguće?! Odgovor se krije u idućoj priči.

"Ako želite biti nesretni, evo vam najbržeg puta... da za to mjesto na kojem se sada nalazite kažete da nije za vas! Koji je onda put u sreću? Da kažeš :"Hvala ti, Bože što je to baš ovaj muž, ova žena, ova djeca, što sam postao svećenik. Tek kad zavoliš to gdje jesi nećeš nikada poželjeti otići. Putuju i odlaze ono koji ne vole i koji nikad nisu zavoljeli. To je krunica. Ona ti otvara oči da ostaneš. Ona ti daje snagu da ne digneš sidro, nego da ga još dublje ukopaš". 

Čovjek se nikad ne smije pomiriti s grijehom. Nijedan se grijeh ne može lako probaviti, jer grijeh predstavlja gorčinu; grijeh je otrov.

Mnogi mole, a misli im lutaju različitim adresama ovoga svijeta; dok mole, srce im je okupirano samo vlastitim brigama. To zapravo i nije molitva, to je puko nabrajanje vlastitih želja.