Čovjek nije zdrav ako osjeća nemir ili preciznije kazano – nemir je jedna vrsta bolesti. Tko neprestano živi u nemiru, u svađi, on je bolestan, on boluje. Mogu mu svi liječnički nalazi biti izvrsni, ali čovjek koji živi u nemiru ipak u potpunosti nije zdrav.

Donosim primjer preobrazbe iz mržnje u ljubav. To je intrigantna priča o jednom čovjeku koji je silno mrzio svećenike. Jednoga je dana dobio naređenje da razori i katedralu u Palma de Mallorci...

Je li i tvoje srce bez boje?! Sve oko tebe može biti urešeno predivnim, šarenim bojama, ali to je uzalud ako tvoje srce nije „obojeno“ Kristom. Isus je ono Jedno, ono Nešto, onaj Netko i uzlaud ti sva dobra ovoga prolaznog svijeta ako nisi njime ispunjen. Pa da je i čitav svijet bezbojan, ako je tvoje srce obojeno Kristom, bit ćeš sretan, jer biti sretan znači imati Krista, a tko ima Krista, ima sve.

Nedavno samo šetao jednim voćnjakom koji je, između ostalog, obilovao i jabukama. Jabuke su bile vrlo sočne i bogate. Čovjek koji me je vodio kroz voćnjak cijelo je vrijeme ponosno pričao o svome ocu, jer je upravo njegov otac zasadio taj predivan voćnjak, a on ga odnedavno samo održava. Otac je želio ovaj voćnjak ostaviti u nasljedstvo svome sinu.

Ne boj se, čovječe! Bog oduvijek vjeruje u tebe; Bog te ljubi. On zna da možeš uspjeti. Čak te i obasipa brojnim milostima u svemu dobrom što činiš kako bi ostvario svoj plan do kraja. Stoga, nemoj toliko tražiti podršku u ljudima, koliko u Bogu, jer ako te Bog podrži, zasigurno ćeš uspjeti!

Biti blizak Kristu ne vodi na put uspjeha i slave, već to je put poniženja i patnje, to je put boli i muke. Upravo poradi toga mnogi i bježe od Krista.

Nazivajući poniznost lijepim cvijetom koji resi malo duša, prva svetica trećeg tisućljeća, Faustina Kowalska, u svom Dnevniku o poniznoj duši inspirativno piše: „Nad poniznom dušom otvara se nebo i na nju se izlijeva more milosti. (…) Takvoj duši Bog ništa ne odbija."

Nemoj se bojati novih početaka! Kršćanin nije osoba što sebično čuva već izgrađeno, nego se hrabro usuđuje započeti i novu „zgradu“ svoga života.

Svećenik je uvijek tu za druge, za svoje vjernike. Tko odbaci svećenika, prije ili kasnije odbacit će i Boga.

Crkvi najbolje možeš pomoći ako za nju moliš; svećeniku najbolje možeš pomoći ako za njega moliš; prijatelju, bratu, roditeljima ili djeci najviše ćeš pomoći moleći za njih. Tko moli držeći krunicu u rukama, nalikuje na čovjeka koji voli pomagati. Molitelj uvijek pomaže.