Duh Sveti nadahnuće je mnogim glazbenicima čije skladbe možete pjevati ovih dana pripremajući se za svetkovinu Duhova.

Važno je da otkrivamo putove mira, da koračamo stazama mira, ali zapamtimo da je potpuni mir dar Božji koji se ostvaruje tek u nebeskom Jeruzalemu.

U propovijedi održanoj na Uzašašće, sveti Lav Veliki (oko 400. – 461. po Kr.) gorljivo je podsjetio svoju publiku da je „naša jadna ljudska narav uznesena u Kristu iznad svih nebeskih četa, iznad svih redova anđela , preko najviših nebeskih sila do samog prijestolja Boga Oca”.

Danas započinje devetnica Duhu Svetomu. Molitvu devetnice Duhu Svetomu možemo moliti na nakane Svete Crkve i na vlastite nakane, napose za milost darova Duha Svetoga: mudrosti, razuma, savjeta, jakosti, znanja, pobožnosti i straha Božjega.

Naša pamet je poput mlina: ono što stavimo prvo u njega, to se melje cijeli dan (Ivan Kasijan). Zato na početku dana stavljajmo u svoj um zrna dobrih (Božjih) misli i riječi, da ne bi đavao ubacivao svoj kukolj.

Duh Sveti puni naša usta besjedom da izgrađujemo Crkvu, grad Božji koji je utemeljen na Božjoj ljubavi koja ide do zaborava i prezira sebe, za razliku o grada Babilona koji je utemeljen na ljubavi prema sebi koja ide sve do prezira Boga.

Ponekad, nakon ispunjenih svih preduvjeta i ustrajne molitve nema ozdravljenja. To ne znači da smo slabe vjere ili da nas Bog ne voli. Ponekad je bolest „trn u tijelu” koji Bog ne uklanja zbog našega dobra (usp. 2 Kor 12,9). Ako nas molitva ne ozdravi, ona će nas svakako duhovno okrijepiti i ojačati da lakše nosimo svoj križ i da imamo više milosrđa i sućuti prema bolesnicima koji trpe više od nas.

Kada se otvorim Duhu Svetomu, ja sam sposoban ući u iskustvo ljubavi koja se opet očituje na razne načine. Prvi i najvažniji način je imati iskustvo da sam ljubljen, ne da ja ljubim, nego imam iskustvo da sam ja ljubljen, da mene Bog ljubi.

Nada nas vodi u konačnu puninu, vječno slavlje, vječno blaženstvo.

Ali, da bismo mogli širiti Kristov miomiris, moramo „razbiti alabastrenu posudu” (usp. Iv 12,3). Zatvorena posuda s miomirisom ne širi miris. Posuda je, zapravo, naša narav,  naše „ja”, naš intelektualizam. „Razbiti posudu” znači predati se potpuno Bogu, biti poslušan do smrti, poput Isusa. Bez ljubavi, žrtve i molitve, duhovno pomazanje i darovi Duha, ostaju u nama neplodni. Zato molimo da se sila Duha spusti na nas, da nas mekša, mijesi, oblikuje na sliku Kristovu.