Nije hrabrost otići, hrabrost je ostati. Ne treba se čuditi onima koji su napustili Crkvu više se treba čuditi onima koji su ostali i do kraja ljubili.

Možda ste čuli izraz: “Kad bi ovi zidovi mogli govoriti...”. Ja vjerujem da zidovi mogu govoriti. Ne doslovno, naravno. Ali zidovi i ostali fizički elementi građevine mogu nam mnogo toga reći ako imamo sluha za njihove "riječi".

Zajedno s prijateljem pater Marko Glogović posjetio je rimokatoličku crkvu posvećenu jednomu apostolu nedaleko od samog središta jednoga austrijskog grada. Ono što je u toj crkvi zaprepastilo ga je i potaknulo da svima nama pošalje upozorenje.

Isus je najveći paradoks u povijesti. Pojavio se u regiji manjeg značaja u Rimskom Carstvu, u naciji koju njeni osvajači opisuju kao “prezrenu zbirku robova” (Tacit). Nijednom u svom životu nije pokazao želju da upozna svijet učenih, političara i ratnika koji kontroliraju građansko društvo Njegovog vremena. U svojoj regiji, On je proveo život u skromnom malom selu, poslovičnom po svojoj bezvrijednosti. Tamo je On jednostavno bio drvodjeljin sin. Trideset godina nitko nije znao tko je osim dvoje, troje ljudi koji su o tome šutjeli kao i On.

Sv. Majka Terezija iz Kalcutte podsjeća nas na četiri “koraka” molitve: 1) šutnja, 2) dobre misli pune ljubavi 3) dobra djela, 4) unutarnji mir. Ne zaboravimo se osamiti u tišini, ostati u svojim sobama. No, neka to ne bude samo izvanjska tišina, nego tišina u našoj nutrini. Uostalom, ako se ne možemo povezati sami sa sobom, ne možemo se povezati ni s drugima.

Neki katolici postavljaju pitanje zašto u Crkvi postoji toliko “pravila”. Kada se traži da se identificira problematično pravilo, često se uopće ne radi o "pravilu", već o pitanju učenja ili doktrine.

"Usput rečeno, znate li što kaže papa Franjo? Papa kaže da su svećenici poput zrakoplova. Vijest o njima se čuje samo kada padnu, a ima ih toliko koji lete", rekao je vlč. Odilon Singbo u videu na Youtube kanalu Salesiane.

Ekleziologija počinje temeljnim pitanjem: Je li Isus namjeravao osnovati Crkvu? Novi zavjet, kao i rana crkvena povijest, to jasno pokazuju i relativno je dobro prihvaćeno među protestantima, katolicima (i drugim kršćanima, poput pravoslavaca, što se toga tiče) da je Isus, zapravo, uspostavio Crkvu kao vjerničku zajednicu pozvanu okupiti se oko njegova učenja i živjeti to zajedništvo kao očitovanje Kraljevstva Božjega.

Krštenjem smo ucijepljeni u Krista kako bismo s njim tvorili jedno tijelo — Njegovo mistično tijelo. Tako On prebiva u nama, ne samo da nas pečati živom slikom Krista, čija nam je obilježja utisnuo, nego nas također pomazuje i obasjava blagošću, slatkoćom i sjajem svoje milosti, koja je u biti cjelina mističnog života i sam vječni život, skriven i imanentan u nama.

Za Crkvu je potrebno nešto učiniti u skrovitosti, potrebno je žrtvovati se za njezino dobro. Danas postoji mnoštvo kritika, govora i članaka koji ružno govore protiv Crkve. Što je jače udaraju, svijet kritičarima više daje pozornosti. Tko jače kritizira Crkvu, njega moderni svijet više voli.