Neki katolici postavljaju pitanje zašto u Crkvi postoji toliko “pravila”. Kada se traži da se identificira problematično pravilo, često se uopće ne radi o "pravilu", već o pitanju učenja ili doktrine.

"Usput rečeno, znate li što kaže papa Franjo? Papa kaže da su svećenici poput zrakoplova. Vijest o njima se čuje samo kada padnu, a ima ih toliko koji lete", rekao je vlč. Odilon Singbo u videu na Youtube kanalu Salesiane.

Ekleziologija počinje temeljnim pitanjem: Je li Isus namjeravao osnovati Crkvu? Novi zavjet, kao i rana crkvena povijest, to jasno pokazuju i relativno je dobro prihvaćeno među protestantima, katolicima (i drugim kršćanima, poput pravoslavaca, što se toga tiče) da je Isus, zapravo, uspostavio Crkvu kao vjerničku zajednicu pozvanu okupiti se oko njegova učenja i živjeti to zajedništvo kao očitovanje Kraljevstva Božjega.

Krštenjem smo ucijepljeni u Krista kako bismo s njim tvorili jedno tijelo — Njegovo mistično tijelo. Tako On prebiva u nama, ne samo da nas pečati živom slikom Krista, čija nam je obilježja utisnuo, nego nas također pomazuje i obasjava blagošću, slatkoćom i sjajem svoje milosti, koja je u biti cjelina mističnog života i sam vječni život, skriven i imanentan u nama.

Za Crkvu je potrebno nešto učiniti u skrovitosti, potrebno je žrtvovati se za njezino dobro. Danas postoji mnoštvo kritika, govora i članaka koji ružno govore protiv Crkve. Što je jače udaraju, svijet kritičarima više daje pozornosti. Tko jače kritizira Crkvu, njega moderni svijet više voli.

Toliko se pesimizma može čuti među vjernicima: „Nikada nije bilo tako loše! Crkva propada! Nema nam spasa!”… Kad god zapnemo u takvim crnim mislima, to je znak da radije slušamo Sotonine laži nego evanđelje. Krist je najavio nevolje i progone, ali je također obećao da vrata paklena neće nadvladati Crkvu.

Svaki čovjek s vremenom raste u svojoj vjeri: on ne mijenja svoju vjeru, nego raste i razvija se u njoj. Crkva isto tako raste u vjeri, ali je ne mijenja. Zato kroz stoljeća svjedočimo razvoju sakramenata, nauka, liturgije i dogmi. Duh Sveti ne donosi ništa novo, nego produbljuje objavljenu Božju riječ.

I mi bismo trebali svoj život graditi na toj stijeni Crkve. U njoj ćemo pronaći sakramente koji će biti dobro vezivo i armatura našega života i povezanosti sa Zaglavnim kamenom. Pijesak nam je lijep i privlačan, ali od njega nemamo ništa jer je on sam već razmrvljen. Pristupimo onome što je čvrsto i nepomično u ovome svijetu, a to je Crkva. U njoj ćemo pronaći sve što nam je potrebno za život. Ona je ona žuđena luka sigurnosti u koju svi želimo stići. Ne postoji ništa ljepše od toga da smo dio Crkve.

"Gospodin nam je dao ruke da upravo kao on s njima blagoslivljamo, tješimo, milujemo, podižemo pala čovjeka! Isus je Božjom snagom stupao pred čovjeka, suočavao čovjeka sa samim sobom i silom Božjom liječio svaku bolest. Često govorimo, a ne vjerujemo svojim riječima, u snagu riječi s kojom dolazimo pred čovjeka i ljude", piše fra Tomislav Pervan.

"Često, kad Isus uđe u moju kuću na svetu pričest, uzbudim se što mi dolazi Kralj kraljeva i ljubav mog života. Tada me često srami ili zabrine stanje u kojem se nalazi moja kuća. Kuća mi se brzo zaprlja! Toliko grijeha. Ožiljci i otvorene rane. I ne čistim uvijek svoj nered. Zato prije primanja Isusa molim Njegovu Majku da mi pomogne očistiti kuću. Zgrabi metlu i pomete prašinu. Ne samo da ga ostavlja čistim, već ostavlja i vaze s ružama po cijelom domu. Ponekad sam užasna domaćica. Ne priznajem da je Isus ušao u moju kuću. Možda ću ga pozdraviti, ali brzo se odvratiti ili ću čak zaspati. Jadni Isus. Ali On je navikao da ga se ignorira ili ne primjećuje," stoji u priči o Božjoj kući koju donosimo u nastavku.